HRVATSKI OVČAR
Otvara novo poglavlje hrvatske kinološke baštine
Razgovor s povodom
Iz srca Hrvatske, iz zlatne Slavonije, krajem 2025. godine stigla je jedna velika vijest za našu kinologiju, ali i za Republiku Hrvatsku. Tradicija uzgoja i suživota s hrvatskim ovčarom postala je – odlukom Ministarstva kulture – zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Hrvatski ovčar tako je postao prva naša autohtona pasmina koja je priznata i na ovaj način, nakon što smo zaštitili izvornost naših pasmina.
Razgovarali smo s Blagom Petricem, jednim od ključnih ljudi uključenih u ovaj projekt, o putu do ovog iznimnog priznanja.
Kako je došlo do ovog velikog priznanja?
Na inicijativu članova kluba MKHO Đakovo, etnologa, povjesničara, zaljubljenika u pasminu, ali i uz suradnju s Hrvatski kinološki savez i njihovu suglasnost došli smo na ideju da krenemo u projekt. Informirali smo se, tražili, istraživali, pitali, naravno uključili smo i zagrebački i karlovački klub jer bez njihove suglasnosti nismo mogli raditi. Imali smo i dosta sreće, oko sebe smo uspjeli okupiti mnogo pametnih i vrijednih ljudi koji su takve projekte već radili, što je također pridonijelo uspješnom završetku.
Naša gđa. Jasmina Jurković-Petras, etnologinja i povjesničarka, Đakovčanka koja danas radi u muzeju u Virovitici, puno nam je pomogla u pisanju ovog projekta. Ispunili smo prijavni obrazac koji je bio dosta striktan – primjerice, tražilo se 20 fotografija, 15 minuta video zapisa, tekstovi, fotografije, povijest… Sve što mislite da treba staviti – stavite, ali jednostavno ne možete priložiti više nego što imate.
Kako smo bili ograničeni materijalom, trebalo je dobro razmisliti što priložiti. Nekome se možda više dopada jedan materijal od drugog, a dodatni problem bio je i taj što niti mi sami nismo bili potpuno zadovoljni onime što smo imali na raspolaganju.
Zato smo ponovno krenuli na teren, snimati, s kompletnom ekipom, u „lovu“ na slikovni i zvučni materijal – izjave i svjedočanstva. Materijal smo prikupljali na području Osijeka, Đakova i Đakovačkih Selaca, a zatim radili montažu koja je morala trajati točno unutar ograničenja od 15 minuta.
U tom kratkom vremenu pokušali smo prikazati što hrvatski ovčar znači ljudima na selu. Primjerice, snimili smo obitelj u kojoj je hrvatski ovčar prisutan već 130 godina. Djed je pričao kako je njegov djed prvog hrvatskog ovčara nabavio 1902. godine, kada je zbog loše zemlje morao nabaviti ovce, a zatim i psa koji će mu pomoći u radu. Taj je pas ostao dio njihove obitelji kroz generacije.
S druge strane, posjetili smo i obitelj iz Osijeka koja živi u urbanom okruženju – supruga liječnica i suprug pravnik – koji već 52 godine imaju hrvatskog ovčara. Njihova priča započela je nakon vjenčanja, kada su novcem od poklona kupili svog prvog psa i počeli obilaziti izložbe. Do danas, hrvatski ovčar ostao je dio njihove obitelji.
Kada smo prikupili sav materijal, mislili smo da je posao gotov, no tada su uslijedili dodatni zahtjevi – suglasnosti, dodatne fotografije… Da bismo pronašli samo dvije rečenice iz 1892. godine, morali smo cijelo ljeto istraživati vjesnike Đakovačke nadbiskupije. Osim tih dviju rečenica, nismo pronašli ništa drugo.
Originalni zapisi iz 1374. godine nisu nam bili dostupni, dok su kasniji zapisi od 1500. godine nadalje dostupni u digitalnom obliku.
Cijela priprema trajala je oko šest mjeseci. Materijal je morao biti strukturiran tako da bude zanimljiv i povjesničarima i etnolozima, koji nisu nužno kinolozi. Nakon dorada i korekcija, projekt je poslan Ministarstvu, gdje je nakon dodatnih šest mjeseci provjere i evaluacije donijeto pozitivno rješenje.
Koliko je projekt bio opsežan?
Niti sam nikada prije radio ovako opsežan projekt. Možda jedino projekt istraživanja genoma populacije hrvatskih ovčara koji je išao na Zakladu Adris bio donekle sličan, ali ovo je bilo znatno zahtjevnije.
Raditi ovakvo istraživanje u Slavoniji nije jednostavno. Prijašnji materijali gotovo ne postoje i sve treba graditi ispočetka.
Primjerice, istraživanjem četiri slavonske županije – Požeško-slavonske, Brodsko-posavske, Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske – došli smo do brojke od oko 3.500 pasa upisanih u Lysacan.
Velika većina tih pasa nema rodovnicu, ali za ljude koji žive na selu to nije presudno. Njima je važno da pas postoji, da je dio njihove svakodnevice.
Dok god postoji slavonski čovjek koji sjedi pred svojom kućom sa svojim psom, postojat će i hrvatski ovčar.
Je li “radni gen” opstao?
U filmu prikazanom na Svjetska izložba pasa u Zagrebu 2024. prikazani su brojni običaji, nošnje i aktivnosti s hrvatskim ovčarima.
Psima svakako treba poticati prirođene radne osobine. Hrvatski ovčar prisutan je više od 700 godina, od čega je gotovo cijelo vrijeme bio radna pasmina.
Ne vjerujem da se radne osobine mogu tako lako izgubiti. One su i dalje snažno prisutne.
Što je s drugim hrvatskim pasminama?
Kao član Povjerenstva za autohtone pasmine pri Hrvatski kinološki savez, smatram da treba potaknuti i druge pasmine da krenu ovim putem.
Sada imamo model, imamo iskustvo i možemo pomoći svima koji žele pokrenuti isti proces.
Ključ je u zajedništvu, komunikaciji i razmjeni znanja.
Hoće li priznanje donijeti novi interes za pasminu?
Hrvatski ovčar jedna je od rijetkih pasmina s ovakvim statusom.
Mi smo zaštitili izvornost naših pasmina. Za razliku od nekih drugih država, mi smo morali dodatno potvrditi i dokazati svoje nasljeđe.
Unatoč pojedinim negativnim komentarima, važno je da smo nešto pokrenuli i napravili.
Posebno je značajno što su u projekt uključene i institucije, poput Đakovačke biskupije, koja je povijesno povezana s pasminom.
Promocija i budućnost
Veliku ulogu u promociji pasmine imala je Svjetska izložba pasa u Zagrebu 2024., gdje su uz pse predstavljeni i običaji, tradicija i simbolika slavonskog kraja.
Motiv psa s kruhom u ustima ostavio je snažan dojam na posjetitelje i dodatno naglasio povezanost čovjeka i psa.
Hrvatski ovčar danas sve više izlazi izvan granica Hrvatske i postaje ambasador naše kulture.
Hrvatski ovčar nije samo pasmina – on je dio identiteta, tradicije i načina života.
Njegovo priznanje kao nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske predstavlja velik korak za hrvatsku kinologiju i snažan poticaj za budućnost.
Ovo je tek početak.
