Revitalizacija kluba i stvaranje infrastrukture
(kraj 80-ih i početak 90-ih)
Piše: Igor Selimović
Raduje me što ovom prilikom mogu podsjetiti mlađe i nove članove Kluba, koji i danas postoji i aktivno djeluje, na same početke izgradnje objekata i rada Kluba u predratno vrijeme, 1991. godine.
Počeci na praznom terenu
U KOSSP Zagreb sam kao tečajac došao 1987. godine zajedno s Damirom Zelenbrzom, na nagovor Nenada Dekanića. U to vrijeme on je bio jedan od najaktivnijih voditelja tečajeva u KOSSP-u, uz Laszla Molnara i Duška Žigića. Društvo su nam pravili vlasnici natjecateljskih pasa Tomislav Meleh, Srđan Divjak, Nenad Dekanić i Vedran Grubišić.
Tako smo Argi, Bela, Damir i ja postali svakodnevni posjetitelji terena, vozeći se u skromnom Yugu, bez raznih gajbi i ostalih čuda modernih prijevoznih sredstava kinologa.
Na terenu kakav danas poznajemo tada nije postojalo gotovo ništa. Treninzi su se održavali na nekošenom terenu, a sva oprema dovozila se sa sobom u automobilima – prepreke, reviri, markirantska odjeća, rukavi i ostala oprema. Postojala je samo volja za radom i entuzijazam koji nam je u ono vrijeme ulijevao upravo Nenad Dekanić.
Sastanci kluba i prvi izazovi
Sastanci kluba održavali su se u Badalićevoj ulici u Zagrebu, a tadašnji predsjednik kluba, vojno lice g. Drago Kodrnja, vodio je klub vrlo disciplinirano.
U to vrijeme dogodila se i neobična situacija – Nenad Dekanić disciplinski je progonjen jer je organizirao prvo Prvenstvo Hrvatske u radu. U tadašnjem rješenju o suspenziji stajalo je da je „kriv što je radio i organizirao“.
A upravo je Dekanić bio duhovni pokretač kluba i glavni nositelj struke i rada.
Ideja o modernom kinološkom klubu
U isto vrijeme u Klub dolazi i Miroslav Rukavina sa svojom ženkom boksera Kasjom, također na nagovor Nenada Dekanića. Miro je bio iskusan menadžer u jednoj zagrebačkoj firmi i vrlo brzo je uočio glavni problem tadašnjeg kluba – ozbiljan rad i razvoj nije moguć bez vlastitog terena i pripadajućih objekata.
Vidjeli smo kako izgledaju kinološki sportski centri u Njemačkoj i znali smo kako bi takav prostor trebao izgledati. Na neformalnim druženjima nakon treninga sve se više razvijala ideja o transformaciji KOSSP-a u moderan radni klub po uzoru na one u inozemstvu.
Promjene u vodstvu kluba
Promjene su ubrzo uslijedile. Predsjednik kluba postao je Miroslav Rukavina, naslijedivši Branka Novaka koji je kratko obnašao tu funkciju. Ja sam preuzeo funkciju tajnika, a u rukovodstvu su još bili Nenad Dekanić, Zlatko Cahun, Branko Novak i Ružomir Lovrić.
Prvi zadatak bio je ishodovati dozvolu odnosno najam terena na kojem će se moći razvijati klupske aktivnosti.
Najam terena i postavljanje kontejnera
Miroslav Rukavina je u gradu, uz veliku pomoć zagrebačkog obrtnika Zlatka Cahuna, vrlo brzo ishodovao najam terena na rok od deset godina.
U to sam vrijeme bio aktivan u politici pa sam preko Gorana Radmana uspio osigurati kontejner iz rasformiranog naselja Savezne omladinske akcije „Sava“ u Kutini.
Nakon betoniranja temelja i organiziranog prijevoza kontejnera, uz pomoć Intereurope koja je sponzorirala prijevoz i osigurala viljuškar za postavljanje, kontejner je postavljen na teren. Time smo konačno mogli svu opremu ostavljati na mjestu umjesto da je stalno dovozimo na treninge.
Izgradnja infrastrukture
To je bio tek početak uređenja terena. Svaka daljnja izgradnja zahtijevala je značajna financijska sredstva, a klub u to vrijeme nije bio financijski snažan.
Plan je bio izgraditi šest revira i postaviti ogradu oko cijelog terena. Dio sredstava prikupljen je donacijama, dio je osigurao Hrvatski kinološki savez uz podršku tadašnjeg predsjednika Marka Medara, a dio je financiran iz klupske blagajne.
Hrvatski kinološki savez osigurao je i samohodnu kosilicu, čime je omogućeno redovito održavanje terena.
Reviri su izrađivani u dvorištu Nenada Dekanića uz rad Miroslava Rukavine, Damira Zelenbrza i mene. Nakon toga uslijedile su radne akcije kopanja i betoniranja, a teren je počeo dobivati pravi izgled.
Sljedeći korak bila je ograda. Armaturna mreža rezala se i varila na željezne stupove kako bi bila što trajnija. Damir Zelenbrz i ja koristili smo godišnje odmore i slobodne dane kako bismo tjedan dana rezali i varili mrežu na stupove. Gotovo svaki var na toj ogradi napravljen je našim rukama.
Više od trideset godina kasnije ta ograda i dalje stoji.
Širenje kluba i novi kadrovi
Kako je klub rastao, ubrzo se pojavio problem nedostatka voditelja tečajeva i markiranata jer je interes za školovanje pasa bio sve veći.
Vođenje tečajeva i markiranje preuzeli su Nenad Novak, Miroslav Rukavina, Mladen Ercegović, Neven Silvestar Kovačević, Damir Zelenbrz, Nermin Islamčević, Tatjana Cindrić, Igor Selimović, Gabriela Weiss, Roman Kokorić, Nataša Novak, Silvija Kovačić, Vedrana Dugandžić i drugi.
Istodobno su članovi kluba pohađali tečajeve markiranata u Karlovcu te tečajeve za voditelje tečajeva u Križevcima, tadašnjim centrima radne kinologije u Hrvatskoj.
Novi pristupi u radu s psima
Stručne literature u to vrijeme gotovo da nije bilo, pa smo znanje stjecali razmjenom iskustava i praktičnim radom.
Veliki pomak dogodio se 1989. godine kada je, u organizaciji Nenada Dekanića, u KOSSP došao njemački trener i markirant Markus Schadler. Na terenu kluba održan je višednevni seminar za markiranje i školovanje pasa na kojem je sudjelovalo tridesetak kinologa iz cijele Hrvatske.
Tada smo prvi put upoznali moderne metode rada s psima, uključujući pozitivnu motivaciju, što je ostavilo velik trag na daljnji rad kluba.
Početci agilityja u Hrvatskoj
KOSSP je ubrzo proširio djelovanje i na agility te postao prvi klub u Hrvatskoj koji je počeo razvijati ovaj sport.
Projekt su posebno poticali Miroslav Rukavina i Laszlo Molnar. Nabavljene su prve prepreke, organizirane prezentacije i započela je izrada pravilnika, jer takva pravila u Hrvatskoj tada još nisu postojala.
Upravo su ti počeci kasnije omogućili uspjehe koje je KOSSP ostvario u agilityju.
Domovinski rat
U vrijeme snažnog razvoja kluba započeo je Domovinski rat. Mnogi članovi KOSSP-a priključili su se obrani Hrvatske.
Posebno smo ponosni što su neki od članova sudjelovali u stvaranju postrojbe Vojne policije Druge gardijske brigade „Gromovi“ u Dugom Selu, koja je kasnije prerasla u 66. bojnu vojne policije.
Među njima su bili Damir Zelenbrz, Igor Selimović, Domagoj Čaić, Zvonimir Dasović, Zlatko Odobašić i pokojni Krešimir Ivošević, koji je dao život za Domovinu i po kojem je kasnije nazvan hrvatski centar za obuku vojno-policijskih pasa.
Veliku ulogu u stvaranju ove postrojbe imao je i Zlatko Cahun, uz logističku podršku generala Laušića.
Novo razdoblje rada
Godine 1991. Hrvatski kinološki savez odvojio se od JKS-a. Na poziv predsjednika HKS-a Marka Medara 1992. godine prešao sam raditi u Savez.
To je bilo vrijeme stvaranja modernog kinološkog saveza, novog ustroja i novih pravilnika.
U KOSSP-u je vodeću ulogu u Povjerenstvu za športsku radnu kinologiju preuzeo Miroslav Rukavina, pod čijim su vodstvom ostvareni neki od najvećih rezultata u povijesti tog područja.
U tom razdoblju izgrađen je i treći objekt kluba – veća kućica koja se i danas koristi za rad kluba.
Nasljeđe jednog vremena
KOSSP sam uvijek doživljavao kao veliku obitelj. Kao i u svakoj obitelji, ponekad su se javljala razilaženja i nesuglasice, ali s vremenom su ta razdoblja ostala samo dio povijesti.
Ostalo je sjećanje na vrijeme kada je klub revitaliziran i doživio snažan razvoj.
Posebno treba istaknuti dva ključna imena tog razdoblja: Nenada Dekanića, čovjeka čiji su optimizam i upornost pokrenuli cijeli projekt, te Miroslava Rukavinu, čiji su menadžment i vizija omogućili razvoj infrastrukture i stručnog rada kluba.
Dokumentacija iz tog vremena gotovo da ne postoji, a fotografija je vrlo malo.
Kako mi je nedavno rekao Rukavina:
„Čuj Iggy, mi smo stvarali, a nismo se naslikavali.“
I doista – mi smo stvarali.
