… priče, škole, razmišljanja i još ponešto…
Pripremio: Boris Špoljarić, dipl. ing.
Riječ gonič u kinološkom smislu označava pasminu psa koja se koristi u lovu uz glasno gonjenje divljači, a njezini sinonimi su riječi brak i brakirac. Prema tome, brakologija bi bila znanost koja proučava goniče, odnosno brakove.
Kada je definiran pojam goniča, može se učiniti korak dalje i pokušati objasniti njihov nastanak. Već sam naziv govori da je riječ o psima koji se koriste za lov, odnosno za gonjenje divljači uz lajanje. Goniči, kada pronađu trag divljači, odmah se počinju glasati i gone je sve dok ne dođe na udaljenost pogodnu lovcu ili dok je sami ne uhvate.
Za razliku od njih, hrtovi love na drukčiji način. Oni moraju vidjeti divljač i tada je hvataju u kratkom trku koristeći svoju brzinu. Goniči se uglavnom koriste u brdovitim i šumovitim područjima, dok su hrtovi tipični za ravnice i stepe.
Vjerojatno su upravo goniči i hrtovi bili među prvim domesticiranim psima, jer je pračovjek najprije bio lovac, a tek kasnije stočar i poljoprivrednik.
Podrijetlo i razvoj goniča
Pasmine goniča nalazimo u svim europskim zemljama koje imaju planinsku konfiguraciju tla. Vjeruje se da potječu od „psa pepeljara“ (Canis familiaris intermedius), koji je preko njih praotac i većine ostalih lovačkih pasa. Ovaj tip pasa bio je poznat u Europi još u brončano doba.
Poznavanje bilo koje pasmine pasa uvjetovano je, između ostalog, i poznavanjem njezina nastanka i razvoja. Kada se počne proučavati određena pasmina, u ovom slučaju hrvatski goniči, otvaraju se nova pitanja i traže novi odgovori.
Na dio tih pitanja često se ne nailazi na stručno utemeljene odgovore, nego na usmene predaje i kinološke priče koje pasminu prate kroz povijest. No ne smije se zaboraviti da kinologija predstavlja stručno proučavanje pasa i da njezini zaključci moraju biti utemeljeni na stručnim saznanjima. U tom smislu priče postaju svojevrsne pasminske legende, ali ne i znanstveno uporište.
Razvoj kinologije i utjecaj kinoloških škola
Uz priče koje prate razvoj hrvatskih goniča, važno je osvrnuti se i na razvoj kinologije na našim prostorima te na kinološke utjecaje koji su pristizali na jugoistok Europe.
Nakon formalnog početka moderne kinologije osnivanjem Kennel Cluba 1873. godine u Londonu, taj se impuls širi po Europi, Americi i ostatku svijeta. Razvojem moderne kinologije formiraju se i kinološke škole, od kojih su u Europi najznačajnije bile engleska i njemačka.
Na jugoistok Europe kinološki utjecaji dolazili su sa sjeverozapada, iz tadašnje Njemačke i Austro-Ugarske, zbog čega je na našim prostorima osobito snažno djelovala njemačka škola.
Razvoj hrvatskih goniča pratile su različite kinološke priče, ali se među njima posebno izdvajaju dvije: priča o zubalu i priča o boji.
Priča o zubalu
Ako danas nekoga u Hrvatskoj pitate kakvo zubalo moraju imati autohtoni goniči, najčešće ćete dobiti odgovor da zubalo mora biti škarastog zagriza i kompletno po broju, što znači da pas mora imati 42 zuba, a manjak bilo kojeg zuba vodi do diskvalifikacije.
Takav odgovor proizlazi iz kinološkog postulata prema kojem se manjak zubi prenosi na potomstvo, pa se zato psi s takvom manom trebaju isključiti iz uzgoja.
Na sastanku Stručnog savjeta tadašnjeg Kinološkog saveza Jugoslavije 4. ožujka 1961. godine raspravljalo se o ocjenjivanju zubala kod autohtonih pasa i doneseni su precizni zaključci o tome kako pojedini nedostaci zuba utječu na ocjenu psa. Neki nedostaci smanjivali su ocjenu, dok su drugi vodili do diskvalifikacije.
Takav pristup susreće se kod tadašnjih kinologa praktički još od kraja Prvog svjetskog rata.
Zoološka i kinološka perspektiva zubala
Za razumijevanje problematike zubala treba uzeti u obzir i zoološka saznanja. Pas je žderač i za prehranu su mu nužni prvenstveno sjekutići i očnjaci, dok pretkutnjaci i kutnjaci nisu presudni jer pas ne žvače hranu na način na koji to čine biljojedi ili čovjek.
U najstarijim iskopinama prvih domesticiranih pasa, kao i kod vukova, prisutna je manjkavost premolara. S druge strane, ni dugogodišnji selektivni uzgoj nekih pasmina, poput njemačkog ovčara, nije uspio eliminirati manjkavost pretkutnjaka.
Današnja veterinarska i zoološka istraživanja nisu utvrdila da bi manjak pojedinih zubi bio povezan s nasljednom bolešću koja bi za psa imala ozbiljne negativne posljedice.
Gledano kinološki, njemačka kinološka škola, koja je snažno inzistirala na kompletnom zubalu i strogoj diskvalifikaciji pasa s i najmanjim nedostatkom, nije svojim autohtonim pasminama donijela korist, nego ih je često unazadila.
Takav pristup bio je prisutan i kod nas, zbog povijesnih veza s Njemačkom i Austro-Ugarskom.
Posljedice inzistiranja na kompletnom zubalu
Teško je danas sagledati sve posljedice koje je takav postulat imao za uzgoj autohtonih goniča, ali sigurno je da su u Hrvatskoj desetljećima diskvalificirane tisuće pasa kojima je najčešće nedostajao tek jedan ili dva pretkutnjaka.
Pitanje koje se pritom nameće jest je li doista bilo opravdano isključivati toliki broj pasa zbog jednog tako uskog i rigidnog kriterija ili tadašnja kinologija nije dovoljno razumjela cjelokupnu problematiku goniča.
Može se reći da se upravo kod zubala ozbiljno pogriješilo i da je riječ o jednom obliku kinološke demagogije.
Pri uzgoju goniča treba i dalje zahtijevati škarasti zagriz, ali ne zato što bi predgriz automatski značio zdravstveni problem, nego zato što bi promjena zagriza mijenjala oblik glave i gubice, a time i tip pasmine koji želimo očuvati.
Nakon svega, čini se nužnim korigirati dosadašnje stavove i odustati od zablude o apsolutnom inzistiranju na kompletnom zubalu, kako bi se kvaliteta pasa procjenjivala kroz širi i stručniji fokus.
Priča o boji
Priča o boji vrlo je bliska priči o zubalu. No kako se radi o različitoj obojenosti pojedinih hrvatskih pasmina, priču o boji možemo podijeliti na dvije cjeline: priču o boji istarskog goniča i dalmatinskog psa te priču o boji posavskog goniča.
Proučavanjem najranijih pasminskih znakova goniča u Kraljevini SHS, koji nastaju 1924. godine, dolazimo do spoznaje da je slovenski kinolog dr. Ivan Lovrenčič nastavio rad austrijskog brakologa F. B. Laske, koji je goniče jugoistoka Europe nazivao zajedničkim imenom bosanski goniči i dijelio ih prema obliku dlake.
Lovrenčič je tu razdiobu dopunio tako da je goniče podijelio i prema boji. Time su moderne pasmine goniča bivše Jugoslavije podijeljene na bijele goniče s oznakama, žute goniče s oznakama te crne goniče s oznakama.
Osim te podjele prema boji, zadržana je i podjela prema teksturi dlake, pa se unutar pojedinih skupina pojavljuju kratkodlaki i oštrodlaki varijeteti.
Priča o boji istarskog goniča i dalmatinskog psa
Bijela boja s oznakama tipična je za istarskog goniča i dalmatinskog psa. Takvu obojenost nema nijedna druga pasmina goniča na povijesnom prostoru rimskog Ilirika, ali je nalazimo kod nekih pasmina goniča u Švicarskoj, Francuskoj i Engleskoj.
To podupire hipotezu o povezanosti istarskog goniča i dalmatinskog psa sa zapadnoeuropskim goničima.
Istraživanja prof. Maria Bauera i suradnika pokazala su razlike u genetskim formulama boje između istarskog goniča i dalmatinskog psa. Time se potvrđuje da je riječ o srodnim, ali jasno diferenciranim oblicima.
Kinološki tekstovi o dalmatinskom psu iz druge polovice 20. stoljeća navode da je dalmatinski pas krajem 19. i početkom 20. stoljeća nestao iz Dalmacije, iako se Dalmacija navodi kao mjesto njegova nastanka.
Današnja pasmina dalmatinski pas oblikovana je iz forme bijelog goniča s oznakama iz istočne obale Jadrana, odnosno od lovačkog goniča Dalmacije. Taj dalmatinski gonič s crnim i/ili smeđim oznakama susretao se još i nakon Drugog svjetskog rata na smotrama pasa u Dalmaciji.
No upravo je taj tip bio odstranjivan iz uzgoja kao netipičan istarski gonič, jer se od istarskog goniča tražila osnovna bijela boja s narančastim oznakama. Takva selekcija ukazuje na to da tadašnji kinolozi nisu dovoljno razumjeli problematiku goniča na našem prostoru.
Posljedica takvog pristupa bila je da je moderna kinologija praktički izlučila pretka današnjeg dalmatinskog psa – tadašnjeg dalmatinskog goniča.
Dodatne zablude vezane uz boju istarskog goniča
Kod istarskog goniča susreće se i tzv. čekinasta obojenost, koju neki povezuju s križanjem s ptičarima. No potrebno je razlikovati čekinastu obojenost od špricanosti dlake tipične za ptičare, što nije uvijek jednostavno.
Danas se pri ocjenjivanju istarskih goniča često raspravlja o prisustvu boje oznaka koja nije dopuštena. U nastojanju da se bude strogo stručan, traži se i najmanja dlačica različite boje, što može dovesti do diskvalifikacije psa.
Istodobno se puno ozbiljnije greške, važne za samu funkciju gonjenja, poput lošeg kretanja, otvorenih kutova nogu i nepravilnih stavova, ne kažnjavaju dovoljno.
Zato se nameće pitanje: što je goniču u lovu veći problem – nekoliko dlačica različite boje ili loše kretanje?
Priča o boji posavskog goniča
Boja posavskog goniča također je vrlo specifična. Prvi FCI standard objavljen 1955. godine navodi da je osnovna boja dlake riđa, pšenično-žuta u svim mogućim nijansama ili crvena, s bijelim oznakama po tijelu.
Kasnije se pri promjenama standarda taj opis djelomično prepisivao, ali nije jasno zašto je upravo pšenično-žuta boja postala osobito važna odrednica tipičnosti pasmine.
Boja svih pasmina goniča Europe i Azije varira od potpuno crne, preko crvene u svim tonovima, do bijele boje, s brojnim varijantama obojenosti. Ako je riječ o osnovnoj crvenoj boji s bijelim oznakama, ona je prisutna kod brojnih pasmina goniča Francuske i Engleske u svim nijansama od svijetle do tamne.
Nije jasno zašto to ne bi bilo prihvatljivo i kod posavskog goniča.
Problem tamne boje kod posavskog goniča
Važno je naglasiti da osnovnom bojom posavskog goniča treba smatrati univerzalnu crvenu boju europskih goniča. Razlike između pasa odnose se samo na nijanse te boje, a ne na njezinu bit.
Tamnosmeđa, odnosno boja čokolade, prema današnjem standardu nije dopuštena kao osnovna boja posavca i takva obojenost dovodi do diskvalifikacije.
No od 1924. godine do danas nije pronađeno relevantno kinološko ili zoološko istraživanje koje bi stručno dokazalo da je ta boja na bilo koji način štetna za posavskog goniča ili za grupu goniča jugoistoka Europe.
Zbog toga se ponovno nameće pitanje ne radi li se i ovdje prije o kinološkoj priči, osobnom dojmu ili proizvoljnom sviđanju i nesviđanju nego o stvarnom stručnom kriteriju.
Zaključak
Početkom 21. stoljeća, nakon svih dosadašnjih iskustava, čini se da je došlo vrijeme za novo promišljanje hrvatskih pasmina goniča.
Potrebno je otvoriti novu stranicu u povijesti hrvatske brakologije, stranicu koja će biti utemeljena na suvremenim znanstvenim i stručnim saznanjima, a ne na starim zabludama, kinološkim pričama i preuzetim postulatima koji su često nanosili više štete nego koristi.
U proučavanju i vrednovanju hrvatskih goniča nužno je promatrati psa kao cjelinu – kroz funkciju, zdravlje, tip, kretanje i stvarnu vrijednost pasmine – a ne kroz uska i često pogrešno postavljena mjerila.
„Brakologija bi bila znanost koja proučava goniče, odnosno brakove.“
„Kinološke priče mogu pratiti pasminu kroz povijest, ali ne mogu biti temelj stručnog zaključka.“
„Kod zubala se sigurno pogriješilo.“
„Što psu goniču u lovu više smeta – loše kretanje ili nekoliko dlačica različite boje?“
„Vrijeme je da se okrene nova stranica u povijesti hrvatskih pasmina goniča.“
