Hrvatska autohtona pasmina
dubokog traga, lovne tradicije i potvrđene genetske posebnosti
Istarski kratkodlaki gonič jedna je od najprepoznatljivijih hrvatskih lovnih pasmina i važan dio naše kinološke baštine. Stoljećima cijenjen u lovu, osobito na teškim kamenitim terenima, ovaj pas danas nije samo simbol tradicije nego i znanstveno potvrđena, genetski posebna autohtona pasmina.
Pripremili: Ivona Đurkin Kušec i Ivica Bošković
Od davnina uz čovjeka i u lovu
Od najranijih vremena čovjek lovi. Nekada je lov bio pitanje opstanka, jer je divljač predstavljala osnovni izvor animalnih bjelančevina prijeko potrebnih za prehranu.
Kasnije, pripitomljavanjem i uzgojem domaćih životinja, lov postupno gubi tu egzistencijalnu ulogu, ali ne nestaje. Ostaje duboko prisutan kao potreba, vještina i dio čovjekove prirode.
Prvi psi koji su lovili zajedno s čovjekom bili su upravo oni koji su divljač progonili dok je ne uhvate. Divljač je pri bijegu često koristila iste staze, putove i premete, a lovac je vrlo brzo uočio da suradnjom sa psom može mnogo lakše doći do cilja.
Na tim je mjestima postavljao zasjede, klopke, mreže i zamke. Tako je nastao jedan od najstarijih oblika zajedničkog lova čovjeka i psa — lov s goničima.
Najiskonskiji oblik lova sa psom
Lov s psima goničima praktično je najstariji način korištenja lovačkih pasa. To je ujedno i jedan od najpoštenijih oblika lova, jer divljač u takvom lovu i dalje ima veliku šansu izvući se, pobjeći i sačuvati život.
Najsnalažljiviji, najjači i najzdraviji primjerci divljači najčešće uspijevaju izaći iz pogona i upravo oni nastavljaju vrstu. Na taj način psi goniči, osim lovne funkcije, posredno sudjeluju i u prirodnoj selekciji te popravljanju uzgojne vrijednosti populacije divljači.
Lov s goničima nije samo tradicija, nego i jedan od najstarijih oblika partnerskog rada čovjeka i psa.
Goniči u Hrvatskoj i mjesto istarskog kratkodlakog goniča
U Republici Hrvatskoj postoji više pasmina pasa koje se koriste u lovu. Izbor pasmine ovisi o samom lovištu, konfiguraciji terena, gustoći šume, vrsti i brojnosti divljači, načinu lova, ali i osobnim preferencijama lovca.
Među lovnim pasminama u Hrvatskoj najzastupljenije su upravo hrvatske pasmine goniča, a među njima posebno mjesto pripada istarskom kratkodlakom goniču.
Ova pasmina neprikosnovena je u lovu na sitnu divljač, osobito na teškim, kamenitim terenima. U tome i danas pokazuje onu funkcionalnu vrijednost zbog koje je stoljećima bila cijenjena.
Stara pasmina duboko ukorijenjena u Istri
Istarski kratkodlaki gonič stara je, u Istri autohtona pasmina, čije se podrijetlo gubi u dalekoj prošlosti.
Jedno od najstarijih svjedočanstava o postojanju psa sličnog današnjem istarskom goniču nalazi se na freski iz 1474. godine, koju je u Marijinoj kapeli u Beramu kod Pazina oslikao majstor Vincent iz Kastva. Uz pse s uspravnim ušima prikazan je i kratkodlaki bijeli brakoidni pas žuto-crvenih oznaka, vrlo sličan današnjem istarskom goniču.
Sličan prikaz nalazimo i na slici Ticijana iz prve polovice 16. stoljeća, gdje su naslikana dva goniča, od kojih jedan izrazito podsjeća na istarskog goniča.
Godine 1719. biskup Petar Bakić iz Đakova u dokumentu na latinskom jeziku opisuje bijelog lovačkog psa sa žuto-crvenim oznakama, visine oko 48 cm, a taj se opis u potpunosti podudara s današnjim opisom istarskog kratkodlakog goniča.
U povijesnom muzeju u Poreču čuva se i slika nepoznatog autora iz sredine 18. stoljeća koja prikazuje postariju plemkinju s bijelim kratkodlakim psom u krilu. Na sredini čela pas ima crvenkasto-žutu oznaku kružnog oblika, vrlo karakterističnu za ovu pasminu.
Pasmina koja je bila cijenjena i izvan Istre
Vrlo cijenjeni istarski goniči prodavali su se i izvan Istre, u bliže susjedstvo, primjerice u Bosnu, na otoke i u Sloveniju. U razdoblju od 1880. do 1930. upravo su u Sloveniji bili među najzastupljenijim pasminama.
Kasnije im je popularnost ondje opala, a zamijenili su ih brak jazavčari.
Ipak, to jasno pokazuje da je riječ o pasmini koja nije bila cijenjena samo lokalno, nego i u širem regionalnom prostoru.
Prva ozbiljna proučavanja pasmine
Prvo detaljno proučavanje goniča na Balkanu proveo je austrijski brakolog Franz B. Laska, časnik koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća živio u Sarajevu.
Putovao je Bosnom i Hercegovinom i proučavao pse koji su se ondje koristili u lovu. Rezultate svog istraživanja objavio je 1905. godine u knjizi Die Waidwerk in Bosnien und der Herzegovina.
Laska je premjerio stotine kratkodlakih, dugodlakih i oštrodlakih goniča te ih sve opisao pod zajedničkim nazivom bosanski gonič, razlikujući ih prvenstveno prema dužini dlake.
U tim se opisima danas mogu prepoznati brojne pasmine koje danas smatramo zasebnima, među njima i istarski kratkodlaki gonič.
Standardizacija i kinološko priznanje
Na inicijativu dr. Ivana Lovrenčića u Ljubljani je 1924. godine osnovan Klub ljubitelja brakov, a iste su godine definirani i pasminski znakovi za jugoslavenske pasmine goniča.
Prvi upisi u jugoslavensku uzgojnu knjigu potječu iz 1924., a u hrvatsku uzgojnu knjigu iz 1927. godine.
Godine 1939. u Ljubljani su usvojeni standardi goniča te pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad goniča. Iste godine stupio je na snagu i pravilnik o radu, koji je propisivao ocjenjivanje i ispitivanje isključivo čistokrvnih goniča.
Pasmina je od strane FCI-a priznata već 1949. godine, standard je usvojen 1955., a prvi standard objavljen 1973. godine. Trenutno važeći standard usvojen je 3. studenoga 2014.
Danas se istarski kratkodlaki gonič može susresti na području cijele Hrvatske.
Hrvatska autohtona pasmina i pitanje očuvanja
Izvorne pasmine domaćih životinja dio su ukupne biološke raznolikosti i važan segment nacionalne baštine. U gospodarskom smislu one često nisu konkurentne komercijalnim pasminama, zbog čega se njihov uzgoj postupno smanjuje ili potpuno nestaje.
Nestankom takvih pasmina nepovratno se sužava biološka raznolikost, a to je šteta koja nadilazi isključivo uzgojnu ili kinološku dimenziju.
Upravo zato Hrvatski kinološki savez već dugo pridaje posebnu pozornost izvornim pasminama pasa. Sama činjenica da ih nazivamo autohtonima pokazuje svijest o njihovoj posebnosti, vrijednosti i povezanosti s elementima hrvatske baštine.
Republika Hrvatska baštini sedam izvornih pasmina pasa, a već u njihovim imenima prepoznajemo regionalno podrijetlo i povezanost s povijesno-zemljopisnim prostorima na kojima su nastale.
Zašto je bilo važno službeno priznanje i na nacionalnoj razini?
Dugo je postojao problem formalnog statusa autohtonih pasmina pasa unutar nacionalnih sustava zaštite, jer psi nisu bili uključeni u pojedine popise izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja.
Obrazloženje da psi “ne mogu biti hrana za čovjeka” zanemarivalo je njihovu stvarnu gospodarsku i radnu ulogu. A upravo hrvatske autohtone pasmine pasa imaju jasnu uporabnu vrijednost: od rada sa stokom, preko seoskog gospodarstva, do lova.
Zbog toga je bilo važno da se te pasmine prepoznaju i izvan uske kinološke sfere.
Na inicijativu Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku i Hrvatskog kinološkog saveza, uz suradnju Agronomskog fakulteta u Zagrebu i pomoć Ministarstva poljoprivrede, hrvatske izvorne pasmine pasa upisane su u FAO bazu DAD-IS.
Time su početkom studenoga 2020. hrvatske autohtone pasmine pasa priznate od svih relevantnih institucija — FCI-a, FAO-a i Republike Hrvatske.
To je bio važan korak jer od tog trenutka o njima konačno postoji i jasnija nacionalna skrb.
Prvi korak očuvanja: genomska karakterizacija
Prvi ozbiljan korak u očuvanju svake populacije jest njezina karakterizacija na genetskoj razini. Do trenutka ovog istraživanja to nije bilo učinjeno ni za jednu hrvatsku autohtonu pasminu pasa.
Jedina pasmina koja je ranije bila genomski karakterizirana bio je dalmatinski pas, ali u tom je slučaju istraživana isključivo njemačka populacija te pasmine.
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku prepoznalo je važnost takvog projekta te su znanstvenicima Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek, na čelu s izv. prof. dr. sc. Ivonom Đurkin Kušec i izv. prof. dr. sc. Ivicom Boškovićem, dodijeljena sredstva koja su omogućila genomsku analizu istarskog kratkodlakog goniča.
U istraživanje su se uključili i stručnjaci s Agronomskog fakulteta u Zagrebu te Biotehničkog fakulteta u Ljubljani.
Kako je istraživanje provedeno?
Istraživanje je provedeno na 48 jedinki istarskog kratkodlakog goniča, pri čemu se pazilo da psi budu međusobno što manje srodni prema dostupnim rodovničkim podacima.
Na izložbama, utakmicama i kroz privatne kontakte s vlasnicima i uzgajivačima, uz prethodni pristanak vlasnika, prikupljeni su uzorci bukalne sluznice ili krvi iz kojih je izolirana DNA.
Izolirani uzorci analizirani su na mikročipovima visoke gustoće koji sadrže više od 220.000 SNP markera, odnosno polimorfizama jednog nukleotida.
Istovremeno su, radi šireg konteksta, prikupljeni i analizirani genomski podaci drugih pasmina pasa, a napravljena je i analiza rodovnika kako bi se podaci dobiveni iz genealogije usporedili s onima dobivenim analizom genoma.
Što su pokazali rezultati?
Dobiveni rezultati pokazali su da je populacija istarskog kratkodlakog goniča vrlo stabilna i da se, unatoč ograničenom broju jedinki u uzgoju, ne svrstava među ugrožene pasmine pasa.
U analizi populacijske stratifikacije više od tri tisuće pasa iz 151 pasmine, kao i nekoliko skupina vukova, istarski kratkodlaki gonič pokazao se genetski odvojenim od svih drugih istraživanih pasmina.
Istodobno je svrstan u tzv. mediteransku skupinu pasmina, zajedno s talijanskim lovnim pasminama pasa.
Podrobnija analiza pokazala je njegovu blisku vezu s pasminama kao što su:
- Segugio Italiano a Pelo Forte
- Segugio Italiano a Pelo Raso
- Spinone Italiano
- Bracco Italiano
- Lagotto Romagnolo
- Bolognese
- Volpino Italiano
Posebno je zanimljivo da je upravo istarski kratkodlaki gonič pokazao snažnu povezanost s obje pasmine Segugio Italiano, s kojima dijeli istu granu, što upućuje na njihovu međusobnu genetsku povezanost.
Je li povezan s dalmatinskim psom?
Ranije se u literaturi i među stručnjacima često spominjala bliska povezanost istarskog kratkodlakog goniča i dalmatinskog psa. Takva je pretpostavka proizlazila iz ranijih istraživanja, specifičnosti metabolizma urata te pojave točkastog uzorka boje kod nekih jedinki istarskog kratkodlakog goniča.
No genomska analiza pokazala je da, unatoč bliskoj geografskoj povezanosti područja s kojih obje pasmine potječu, između njih postoji samo vrlo daleka genetska povezanost.
Istodobno je pokazano da dalmatinski pas dijeli svoje podrijetlo s jazavčarem.
Stara pasmina s malo nedavnog inbreedinga
Analiza tzv. ROH segmenata — dugih homozigotnih odsječaka DNA — pružila je dodatno važan uvid u strukturu pasmine.
Kod istarskog kratkodlakog goniča pronađeno je vrlo malo dugih ROH segmenata, što ukazuje na zanemarivu razinu nedavnog inbreedinga i na kontroliranu, odgovornu upotrebu rasplodnih jedinki.
S druge strane, velik broj kratkih ROH segmenata potvrdio je da se radi o vrlo staroj pasmini, za razliku od većine suvremenih pasmina pasa čije podrijetlo često seže tek u 19. stoljeće.
To je posebno važan nalaz jer znanstveno potvrđuje ono što se o ovoj pasmini dugo govorilo na temelju povijesnih tragova i kinološke tradicije.
Ponašanje kao ključna uzgojna vrijednost
Istraživanje genomskih tragova selekcije pokazalo je snažne signale upravo u regijama povezanima s kognitivnim sposobnostima i ponašanjem.
Jedan od važnijih signala zabilježen je u genu RGS14, koji se povezuje s učenjem i ponašajnim svojstvima.
To dodatno potvrđuje da su uzgajivači kroz povijest snažno usmjeravali uzgoj upravo prema poželjnim ponašajnim osobinama pasmine.
Zbog toga se istarski kratkodlaki gonič i danas s razlogom smatra jednom od najcjenjenijih pasmina individualnih goniča.
Istarski kratkodlaki gonič nije vrijedan samo zbog svoje povijesti, nego i zbog iznimno pažljivo oblikovanih radnih i ponašajnih osobina.
Temelj za budućnost pasmine
Na opisani je način po prvi put genomski karakterizirana jedna hrvatska autohtona pasmina pasa. Time je postavljen važan temelj za:
- stvaranje banke gena pasmine
- uspostavu službenog uzgojnog programa
- definiranje smjernica i strategije očuvanja ove stare hrvatske autohtone pasmine
Takvo istraživanje ima veliku vrijednost ne samo za kinologiju, nego i za očuvanje nacionalne biološke i kulturne baštine.
Zaključak: pasmina koja spaja tradiciju i znanost
Istarski kratkodlaki gonič jedna je od onih pasmina koje istodobno nose težinu tradicije i potvrdu suvremene znanosti.
S jedne strane, riječ je o staroj lovnoj pasmini čiji se tragovi mogu pratiti kroz stoljeća, kroz freske, slike, pisane zapise i lovnu praksu. S druge strane, riječ je o pasmini koja je danas genetski prepoznata kao stabilna, posebna i jasno odvojena od drugih.
To je iznimno vrijedan spoj — baština potvrđena znanošću.
I upravo zato istarski kratkodlaki gonič zaslužuje posebno mjesto među hrvatskim autohtonim pasminama: kao lovac, kao dio identiteta i kao genetsko blago koje treba čuvati.
Izdvojeno: istarski kratkodlaki gonič na prvi pogled
Podrijetlo: Istra, Hrvatska
Namjena: lovni pas gonič, osobito za sitnu divljač
Posebnost: iznimno uspješan na teškim kamenitim terenima
Status: hrvatska autohtona pasmina
Važan iskorak: genomski karakterizirana 2020. godine
Vrijednost: lovna, uzgojna, kulturna i genetska
