Vremeplov jedne pasmine: od “pulina” do hrvatske autohtone kinološke baštine
Hrvatski ovčar danas je priznata hrvatska autohtona pasmina, no njegov put do međunarodnog priznanja, standardizacije i suvremenog uzgojnog identiteta bio je dug, složen i pun prijepora. Povijest ove pasmine nije samo priča o kinologiji, nego i priča o ljudima, idejama, nesuglasicama, pokušajima i stalnoj potrazi za odgovorom na pitanje: kakav hrvatski ovčar doista treba biti?
Pripremio: Boris Špoljarić, dipl. ing.
Fotografije: Tomislav Klemenčić, arhiva Boris Špoljarić
Pasmina s dugom pričom i još duljim pitanjima
Štovanje tradicije uvijek sa sobom nosi potrebu da se važni trenuci obilježe, preispitaju i ponovno sagledaju. Upravo je takav i trenutak obilježavanja 65 godina početka službenog kinološkog rada na pasmini hrvatski ovčar, pasmini koja se dotad u narodu najčešće nazivala pulin.
Sve službeno počinje 1948. godine u Kinološkom udruženju Hrvatske, kada dr. Otto Rohr pokreće kinološki projekt pod nazivom “Hrvatski ovčarski pas”.
Istina, prof. Stjepan Romić počeo je još 1935. godine u Đakovu proučavati takozvane male slavonske pse, no to je bilo izvan službenog kinološkog sustava.
I upravo tu počinje jedna složena, često nejasna i mjestimice proturječna povijesna priča u kojoj se stvarna istina o pasmini nerijetko ispreplitala s različitim interpretacijama.
Povijest hrvatskog ovčara nije linearna priča o uspjehu, nego priča o dugoj borbi da pasmina dobije jasno ime, standard i identitet.
Od međunarodnog priznanja do hrvatske autohtone pasmine
Fédération Cynologique Internationale, odnosno FCI, priznaje hrvatskog ovčara na godišnjoj skupštini u Varšavi 7. i 8. svibnja 1969. godine, i to kao jugoslavensku pasminu, pod standardom broj 277.
Tek osamostaljenjem Hrvatskog kinološkog saveza, 12. studenoga 1996. godine, pasmina je priznata kao hrvatska autohtona pasmina pasa.
Iza tog formalnog priznanja stajali su desetljeća rada, neslaganja, prekida i ponovnih pokušaja da se pasmina definira i uzgojno usmjeri.
Pedesete i šezdesete: razdoblje velikih izazova
Razdoblje pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo je posebno teško za pasminu. Iako je projekt započeo 1948., a dr. Otto Rohr već 1949. sastavio prijedlog standarda, stvari se nisu razvijale jednostavno.
Standard je tijekom 1950. i 1951. dorađivan, a potom verificiran 21. travnja 1952. u KUH-u te 20. prosinca iste godine pri Kinološkom savezu Jugoslavije. No unatoč tome, rad na standardu nije bio gotov.
Naprotiv, slijedi razdoblje u kojem se tekst standarda više puta usklađuje, mijenja i prepravlja, osobito od 1953. do 1963. godine. Pojavljuju se različite ideje i pristupi koji s kinologijom često nisu imali mnogo zajedničkog.
Istodobno se javlja i problem samog imena pasmine, a cijela situacija dodatno je bila opterećena onime što je Tibor Lovrenčić kasnije nazvao “igrama bez granica”.
Kako opisati pasminu?
Jedno od temeljnih pitanja toga vremena bilo je: što standard zapravo treba opisivati?
U tadašnjoj hrvatskoj kinologiji postojala su dva posve različita pristupa.
Jedni su smatrali da standard treba obuhvatiti cjelokupnu populaciju pasa i predstavljati presjek svega što se u uzgoju susreće. Drugi su zastupali stajalište da standard mora opisivati idealni tip psa kojem se u uzgoju teži i koji treba biti vodilja budućeg razvoja pasmine.
Upravo je to pitanje ostalo jedno od ključnih i kasnije — treba li standard pratiti postojeće stanje ili oblikovati smjer u kojem pasmina treba ići?
Kada je pasmina dobila ime hrvatski ovčar?
Današnji naziv pasmine, hrvatski ovčar, usvaja se tek krajem pedesetih godina. Najzaslužniji za njegovo promicanje i kasnije međunarodno prihvaćanje bio je prof. Stjepan Romić.
U isto vrijeme, na području istočne Slavonije od 1949. do 1955. provode se mjerenja hrvatskih ovčara. Rezultate tih istraživanja dr. Otto Rohr objavljuje 1960. godine u radu “Prilog poznavanju Hrvatskog ovčara” u časopisu Veterinarija.
Vrijeme je, međutim, prolazilo, a problemi se nisu rješavali.
Pat-pozicija i gotovo potpuni zastoj
Sredinom šezdesetih godina dolazi do kulminacije problema i gotovo potpunog zastoja u uzgoju. Prof. Romić kasnije to razdoblje opisuje kao pat-poziciju – trenutak u kojem je pasmina bila ostavljena i gotovo zaboravljena.
Ipak, teško stanje bilo je prevladano zahvaljujući aktivnostima pojedinaca koji su djelovali izvan formalnog kinološkog sustava. Upravo njihovi napori pokrenuli su novo uzlazno razdoblje koje je na kraju dovelo do međunarodnog priznanja pasmine.
Za kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina može se s pravom reći da predstavljaju renesansu popularnosti hrvatskog ovčara.
Standard iz 1969.: priznat, ali problematičan
Autorstvo FCI standarda iz 1969. godine nije poznato. I sam prof. Romić potvrđivao je da je dogovoreni tekst pripremljen za skup Stručnog savjeta JKS-a održan 16. i 17. ožujka 1968. u Slovenskoj Bistrici kasnije jednostavno bio izmijenjen.
Prema nekim neslužbenim saznanjima, riječ je o verziji koju su tijekom druge polovice 1968. izradile kancelarije Kinološkog saveza Hrvatske i Jugoslavenskog kinološkog saveza.
Problem je bio u tome što je taj standard sadržavao brojne nepreciznosti, nedorečenosti i opise koji nisu bili tipični za pasminu. Uz to, bio je napisan tako da obuhvati presjek svega što se u uzgoju susretalo.
Drugim riječima, u standard je, slikovito rečeno, ušlo gotovo sve što je bilo crne boje i ricaste dlake.
Romićev rad i pokušaji korekcije
Beogradski Veterinarski glasnik 1972. godine objavljuje rad prof. Romića pod naslovom “Hrvatski ovčar”, u kojem donosi povijesne zapise i zoološka istraživanja pasmine.
To istraživanje dodatno je upotpunjeno njegovim sljedećim radom istog naslova, objavljenim 1977. godine u Zagrebu kao izvanredno izdanje časopisa Moj pas.
Već 1978. godine prof. Romić piše primjedbe na FCI standard i dostavlja ih Kinološkom savezu Hrvatske. No te primjedbe nikada nisu javno objavljene, niti je objašnjeno zašto.
To je bio još jedan u nizu znakova da pasmina i dalje nema dovoljno jasno definiran smjer.
Županjski skupovi i novi pokušaji
Stručni skupovi održani u Županji 1986. i 1989. godine ponovno su otvorili pitanje uzgoja pasmine. Sudionici tih okruglih stolova jasno su prepoznali probleme u uzgoju i tadašnjem standardu.
Već na prvom županjskom skupu iznesene su primjedbe na postojeći FCI standard, prema uputama prof. Romića, a taj se rad kasnije pretočio i u prijedlog novog standarda za pasminu.
Ipak, Jugoslavenski kinološki savez prijedlog iz 1987. godine nikada nije usvojio, iako ga je prihvatila Komisija za autohtone pasmine. Prepreka je, prema navodima autora, bila osobna politika tadašnjih vodećih ljudi unutar saveza.
Županjski skupovi ipak su dali važan rezultat: inicirali su ponovno upisivanje pasa u tadašnji Jugoslavenski uslovni registar, što je uspješno proveo dr. sc. Mijo Fury sa suradnicima.
Na temelju terenskih podataka nastalo je i vrijedno istraživanje “Fenotipska varijabilnost pojedinih eksterijernih mjera hrvatskog ovčara”.
Devedesete: nova država, novi uzlet
Osamostaljenjem Hrvatske i Hrvatskog kinološkog saveza 1991. godine ponovno raste popularnost pasmine. Dolazi do uzleta uzgoja, pojave novih uzgajivača, osnivanja klubova u Đakovu i Zagrebu te upisa pasa u Hrvatski uzgojni registar.
Organizirani su novi stručni skupovi, među njima i onaj u Zagrebu 1995. te u Đakovu 2002. godine.
Na zagrebačkom skupu ponovno se pojavljuje ideja o promjeni standarda i donosi se prijedlog, no do njegove službene verifikacije opet ne dolazi.
U međuvremenu FCI krajem osamdesetih odlučuje da se postojeći standardi pasmina moraju obnoviti ili napisati novi. Tako 4. lipnja 1996. objavljuje novi standard hrvatskog ovčara, koji zapravo predstavlja modificiranu verziju standarda iz 1969. godine.
Kriza kvalitete unatoč popularnosti
Iako su devedesete donijele novi uzlet i veću popularnost pasmine, stručna tijela HKS-a već od 1995. upozoravaju da je kvaliteta uzgoja hrvatskih ovčara u ozbiljnoj krizi.
Ta kriza nije prestala ni ulaskom u novo stoljeće.
Jedno od najvažnijih imena u znanstvenom proučavanju pasmine, uz prof. Romića, svakako je Mijo Fury, koji 2002. godine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu brani magistarski rad pod naslovom “Hrvatski ovčar – istraživanja dijagnostički značajnih biokemijskih pokazatelja u krvnom serumu”.
Taj rad dodatno potvrđuje koliko je pasmina važna i koliko ozbiljno proučavanje može pridonijeti njezinu razumijevanju.
HO-registar i digitalno čuvanje pasmine
Sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća skupina uzgajivača, vlasnika i zaljubljenika u pasminu, okupljenih oko Tanje Janeš i Alena Marekovića, izrađuje portal HO-registar.
Taj je projekt, u skladu s novim tehnologijama, omogućio da se na jednome mjestu sačuvaju vrijedne informacije o uzgoju hrvatskog ovčara. Iako postoje određene manjkavosti u dijelu rodoslovnih podataka, registar i dalje predstavlja iznimno vrijedan izvor.
Posebna je vrijednost tog registra mogućnost brzog uvida u veliki broj pasa, njihovih fotografija i uzgojnih podataka. A upravo takav pregled otkrio je i jedan od ključnih problema pasmine: među šampionskim mužjacima pojavljuje se toliko različitih tipova da se s pravom postavlja pitanje o homogenosti pasmine.
HKS i novi pokušaj izmjene standarda
Nakon 2004. godine, kada se u HKS-u osniva Povjerenstvo za autohtone pasmine pasa, ponovno se jasno konstatira da postoje ozbiljni problemi u uzgoju hrvatskog ovčara.
Formira se radna skupina za izmjenu standarda, no ona nikada ne dostavlja službeni prijedlog HKS-u. Pojedini članovi dostavljaju tek kraća priopćenja, uglavnom s prijedlogom da se raniji prijedlog iz 1995. usvoji uz korekciju visine grebena.
Problemi, međutim, ostaju.
HKS potom čini novi iskorak. Izvršni odbor 7. rujna 2012. formira novu radnu grupu za izmjene i prilagodbu standarda hrvatskog ovčara, u kojoj su Damir Skok, dr. vet. med., dr. sc. Mijo Fury i Boris Špoljarić, dipl. ing.
Radna grupa sredinom prosinca 2012. završava prijedlog standarda, koji Izvršni odbor potom usvaja. Početkom siječnja 2013. taj prijedlog šalje se svim pasminskim sucima i klubovima na očitovanje.
Nakon analize pristiglih primjedbi tekst se dodatno dorađuje, a finalizirani prijedlog najprije usvaja Povjerenstvo za autohtone pasmine pasa, a potom i Izvršni odbor HKS-a 13. lipnja 2013. godine u Zagrebu.
Standard je potom preveden na njemački jezik i pripremljen za upućivanje FCI-u.
Kako dalje?
Kada se sve navedeno sažme, neizbježno se postavlja pitanje: što je hrvatski ovčar i kako mora izgledati?
Na prvi dio pitanja odgovor je lakši. Hrvatski ovčar je hrvatska pasmina priznata od FCI-a, ali i pasmina koju i dalje treba istraživati kako bi se što bolje razumjelo njezino podrijetlo i nastanak u svjetlu modernih znanstvenih spoznaja.
Na drugo pitanje odgovor je mnogo složeniji. Oko izgleda i tipa pasmine još uvijek postoje brojna suprotstavljena mišljenja, često opterećena povijesnim naslagama i starim uzgojnim shvaćanjima.
Zato se nameće još jedno važno pitanje: što učiniti da bi se pasmina homogenizirala?
Treba li se vratiti Romićevim idejama?
Jedan od mogućih odgovora, koji se autoru čini logičnim, jest povratak idejama prof. Stjepana Romića.
Gotovo svima koji poznaju pasminu dobro je poznat njegov rad “Hrvatski ovčar” iz 1977. godine. Taj prikaz, osim tekstualnog dijela, donosi i fotografije pasa koji su najvećim dijelom potjecali iz uzgoja prof. Romića ili su bili potomci njegovih linija.
Dovoljno je usporediti te pse s velikim dijelom današnjih primjeraka koji se pojavljuju na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu pa da se uoči jasna razlika u tipu građe.
Iz toga proizlazi zaključak da bi današnji psi možda trebali ponovno slijediti prototip pasa koje je Romić uzgajao sedamdesetih godina 20. stoljeća.
No pritom treba uzeti u obzir i još jednu važnu Romićevu misao. On je jasno isticao da daljnji uzgojni smjer treba voditi prema srednje razvijenom psu, ljepše vanjštine, sposobnom ne samo za čuvanje stada nego i za potrebe gradskog čovjeka.
Drugim riječima, budućnost hrvatskog ovčara nije samo u čuvanju funkcionalnosti, nego i u usavršavanju vanjštine te stvaranju dopadljivijeg i atraktivnijeg psa.
Ključno pitanje ostaje isto
I nakon svih desetljeća rada, prijedloga, izmjena i rasprava, ključno pitanje ostaje isto:
Želimo li to prihvatiti?
Upravo tu leži srž cijele priče o hrvatskom ovčaru. Nije problem samo u standardu, niti samo u povijesti, nego u tome postoji li stvarna volja da se pasmina uzgojno ujednači, osnaži i vodi jasnim smjerom.
Bez toga će hrvatski ovčar i dalje ostati pasmina velike vrijednosti, ali i pasmina otvorenih pitanja.
Hrvatski ovčar nije samo dio naše kinološke prošlosti. On je i test naše sposobnosti da baštinu razumijemo, očuvamo i odgovorno oblikujemo za budućnost.
Izdvojeno: ključne točke razvoja hrvatskog ovčara
1948. – službeni početak kinološkog rada na pasmini
1952. – verificiran rani standard
1969. – FCI priznaje pasminu kao jugoslavensku
1991. – osamostaljenje HKS-a i novi uzgojni uzlet
1996. – hrvatski ovčar priznat kao hrvatska autohtona pasmina
2012./2013. – nova radna grupa i novi prijedlog standarda
Zaključak: pasmina koja traži jasnoću
Povijest hrvatskog ovčara pokazuje koliko je teško oblikovati pasminu kada se isprepletu tradicija, struka, politika, osobna uvjerenja i različita kinološka tumačenja.
No upravo zato je važno stalno se vraćati činjenicama, provjerenim izvorima i stvarnim uzgojnim ciljevima. Hrvatski ovčar zaslužuje više od nostalgije i površnog pozivanja na autohtonost.
Zaslužuje jasan standard, odgovoran uzgoj i zajedničku viziju onih koji ga vole, uzgajaju i ocjenjuju.
Jer samo tako ova pasmina može istodobno ostati vjerna svojoj baštini i biti spremna za budućnost.
