Pripremio: Damir Freškura
Zašto je pseći njuh toliko poseban?
Ovaj tekst nije namijenjen isključivo vodičima spasilačkih pasa. Oni ionako već sve ovo znaju. I više od toga.
Članak je namijenjen svim ljudima koji imaju pse, svima onima koji su se ikada zapitali o psećem osjetilu njuha. Svima onima koji se ponekad zapitaju: „Što to, za Boga miloga, oni ljudi rade u šumi i zašto njihovi psi laju na onu tamo osobu koja nedužno spava u grmlju?”
Ovaj članak je i za sve one koji su barem malo znatiželjni i žele dobiti poneku informaciju o ovoj temi koja im možda u životu nikada neće koristiti, ali i za one koji će se jednoga dana odlučiti pridružiti nama, češljačima šume, brdsko-planinskim nomadima sa psima, spasilačkim njuškama i njihovim ljudima.
Tema teksta je, dakle, pseće osjetilo njuha – neiscrpna tema koja neće moći biti do posljednjeg detalja objašnjena u ovim redcima.
Velika tema i još veće nepoznanice
Razloga za to je mnogo. Naše znanje o „njušenju” je veliko, ali i dalje vrlo ograničeno. Mnoge stvari su nam neshvatljive ili ulaze u područje termike koje svi donekle poznajemo, ali tada u igru ulaze mnogobrojne varijable koje prkose našem znanju, izruguju se našim pretpostavkama i zavode nas do ludila.
Dakako, razina znanja raste razmjerno iskustvu, ali raste i količina novih pitanja i nedoumica. Mnoge stvari povezane s osjetilom njuha teško je empirijski dokazati nama običnim smrtnicima koji ne posjedujemo mobilni laboratorij i neograničena novčana sredstva.
Zato je ovaj tekst samo mala ogrebotina u svijetu mirisa i njuški koje ih detektiraju, tek vrh ledene sante psećeg osjetila njuha.
Kako radi pseće osjetilo njuha?
Pseći nos je vlažan i na njega se lijepe molekule iz zraka koje se zatim tope u dobro prokrvljenim nosnim šupljinama s mnoštvom živčanih završetaka i receptora mirisa.
Osjetilne stanice gusto poredane po nosnoj membrani analiziraju informacije iz tih molekula. One pretvaraju mirise u kemijske poruke koje se prenose u olfaktorno područje mozga.
U pravilu, veći i duži nos ima i više receptora mirisa, pa je i njuh bolji.
Primjerice:
- jazavčar ima približno 125 milijuna receptora
- foksterijer 147 milijuna
- njemački ovčar 225 milijuna
- čovjek ima tek oko 5 milijuna receptora mirisa
Pseći nos toliko je osjetljiv da može prepoznati miris otisaka stopala čak i ako su stari nekoliko tjedana i ako se preko njih gazilo.
Pas može nanjušiti i emocije
Sljedeća tvrdnja o naprednom njuhu psa može zazvučati začuđujuće, ali pas može namirisati i tuđe osjećaje poput straha ili tjeskobe.
Doista, malo toga može pobjeći psećem nosu.
Prije nego što doista okuse hranu, psi je „kušaju” mirišući je, ostavljajući osjetilo okusa sekundarnim. To ne čudi ako znamo da, za razliku od pasa, ljudi imaju šest puta više okusnih pupoljaka.
Pseći osjet i interpretacija mirisa višestruko su jači od ljudskih. I upravo je to najveći razlog zbog kojeg je potražni pas najbolji alat u potrazi za unesrećenima.
Što se događa na terenu tijekom potrage?
Spasilački tim, dakle vodič i pas, pretražuju teren tako da vodič šalje psa u područje u kojem pas traži stacionarni ljudski miris.
Kada pas uhvati i najmanji trag tog mirisa, pokušava ga mikrolocirati i slijediti do izvora. Kada pronađe izvor mirisa, pas laje sve dok mu se vodič ne približi, nagradi ga i da mu otpusnu naredbu.
Psa se uči da provjeri svaki ljudski miris, ali da prednost daje ljudskom mirisu čiji je izvor stacionaran, dakle onaj koji se ne miče.
Pas uistinu može razlikovati miris osobe koja se ne miče od mirisa osobe koja se kreće. Vodiču spasilačkog psa bitno je da njegov pas prvo odlazi provjeriti miris iz stacionarnog izvora jer se u potrazi polazi od pretpostavke da se osoba koju tražimo ne miče zato što je ozlijeđena ili nije pri svijesti.
Mirisi osoba koje se kreću najčešće pripadaju ljudima koji sudjeluju u samoj potrazi.
Što je mikrolociranje?
Mikrolociranje je način pretraživanja područja u kojem se nalazi miris unesrećenoga.
S obzirom na to da se miris širi od izvora u obliku stošca, pas se kreće po području mirisa od jednog kraka stošca prema drugom, s tendencijom kretanja prema izvoru jer je koncentracija mirisa najjača upravo na izvoru.
Kako se miris širi u prostoru
U savršenom okruženju miris bi se ravnomjerno širio u svim smjerovima od svoga izvora. No u praksi se to gotovo nikada ne događa.
Velik broj čimbenika utječe na način širenja mirisa. Molekule mirisa čovjeka iste su temperature kao i izvor mirisa. Udaljujući se od izvora, miris se počinje zagrijavati ili hladiti, ovisno o temperaturi okoliša, što znači da će se „mirisni trag” spuštati ili dizati.
No na disperziju mirisa ne utječe samo temperatura zraka.
Važna je i podloga preko koje se miris širi, primjerice:
- šumsko tlo
- niska ili visoka trava
- utabani putovi
- asfaltirane ceste
- potoci i druge tekućice
- stajaća voda
Sve te podloge drugačije prenose miris.
Bitni su također:
- gustoća raslinja
- konfiguracija terena
- insolacija, odnosno izloženost sunčevim zrakama
Mi kao vodiči ne možemo s potpunom sigurnošću reći kako se miris kreće u određenoj situaciji zbog prevelikog broja varijabli koje utječu na njegovo širenje.
Zato se moramo oslanjati na one koji to rade s popriličnom lakoćom – na naše pse. I moramo se uzdati u to da smo kroz brojne treninge, situacije, vježbe i ispite jasno dali do znanja našim psima što se od njih traži kada ih šaljemo u traženje.
U stvarnim akcijama sve je moguće
U realnim situacijama svašta je moguće, a scenariji su često vrlo različiti i neočekivani.
Zato vodič psa ne čeka samo i isključivo da njegov pas počne oblajavati unesrećenu osobu. Vodič mora promatrati svoga psa i paziti na njegovo ponašanje tijekom traženja.
Mnogo se puta u akcijama traženja dogodilo da pas dođe do unesrećene osobe koja reagira na psa na nepredvidiv način. Može viknuti na psa, nekontrolirano se tresti, buniti ili reagirati na neki drugi neuobičajen način.
Psu je to potpuno nova situacija na koju može reagirati na mnogo načina. Može početi bježati od unesrećenoga, upozoravajuće režati ili se čak zbunjeno vratiti vodiču ne znajući kako riješiti novu situaciju.
Bitno je da vodič i takvo ponašanje prepozna kao mogući pronalazak unesrećene osobe te da ode provjeriti određenu lokaciju i situaciju.
Plan traženja i važnost PoD-a
Prilikom akcija traženja izrađuje se plan traženja u kojem se određuje koja će se područja pretraživati i kojim „alatima”.
Prilikom planiranja uzima se u obzir, između ostaloga, i PoD.
PoD, odnosno Probability of Detection, konstanta je dodijeljena pretraživačkom alatu kojim će se pretraživati područje i prikazuje vjerojatnost pronalaženja žrtve u određenom području, izraženu u postocima.
Važno je naglasiti da spasilački tim sa psom ima PoD čak 95 %, što je daleko veći postotak od bilo kojeg drugog načina ili alata za traganje za unesrećenima.
Uz to, jedan uvježbani spasilački tim sa psom odrađuje posao 30 do 40 ljudi koji bi neki prostor pretraživali u formaciji „strijelaca”.
Umjesto zaključka
I eto, iako je rečeno tako malo, pseći njuh ostaje tema o kojoj bi se moglo pisati još mnogo.
Ako vas je ovaj članak potaknuo na razmišljanje, ponukao da i vi počnete raditi sa svojim psom i nagnao vas da, umjesto nedjeljnog prijepodneva provedenog pred televizorom, budete „nenormalni” poput nas, javite se obližnjem kinološkom klubu, raspitajte se gdje postoji najbliža kinološka spasilačka sekcija i pridružite nam se.
Mi se veselimo vašem dolasku i čekamo vas raširenih ruku. Čak ćemo ispeći i kolače.
Dođite, radite nešto društveno korisno i učinite svojega psa sretnim. Jer nema boljeg psećeg čovjeka od vlasnika sretnog psa.
Pseći osjet i interpretacija mirisa višestruko su jači od ljudskih
– i upravo je to najveći razlog zbog kojeg je potražni pas
najbolji alat u potrazi za unesrećenima.
