Dugouhi američki gonič snažnog glasa,
velikog srca i neobične povijesti
Crni gonič rakuna s paležom jedna je od onih pasmina koje se ne zaboravljaju lako. Svojim dugim ušima, snažnim glasom i jedinstvenom lovnom namjenom ostavlja snažan dojam, ali iza tog dojmljivog izgleda krije se i bogata uzgojna priča, snažan karakter te neobičan put od američkih šuma do europskih izložbenih ringova.
Piše: Alen Galović
Foto: arhiva Alen Galović, Barbara Cosner Little
Pasmina iza koje stoji čovjek s jasnom vizijom
Kada je u Hrvatskoj oštenjeno prvo leglo goniča rakuna, Barbara Cosner Little, kći čovjeka koji je stvorio pasminu, poslala je poruku koja sažima svu emociju ove priče:
“Da ih bar moj otac može vidjeti. Odmah bi zaplesao jig.”
Njezin otac bio je William Cosner, čovjek koji se u američkoj kinologiji smatra jednim od najzaslužnijih za očuvanje i priznanje ove pasmine. U svijetu uzgoja nazivaju ga Master Breeder, a njegovo ime neodvojivo je od nastanka crnih goniča rakuna s paležom.
Davne 1921. godine uzgojio je svoje prvo leglo snažnih crnih pasa s paležom, izrazito dugih ušiju, hladnog nosa i jasne lovne namjene – za lov na rakune.
Zajedno sa svojim prijateljima i uzgajivačima, Donom Stringerom i Orvilleom Dunhamom, upravo je Cosner najzaslužniji za priznanje pasmine. Standard koji su njih trojica sastavili usvojio je American Kennel Club 1945. godine, čime je ova pasmina postala prva među više američkih pasmina rakunskih goniča koja je službeno priznata.
Uzgojna filozofija bez mjesta za prosječnost
William Cosner nije bio samo uzgajivač, nego čovjek s vrlo jasnim stavom o tome kako pasminu treba oblikovati i čuvati.
Povodom službenog priznanja pasmine 1945. godine izjavio je kako u uzgoju ne bi trebalo koristiti pse koji imaju očite nedostatke, nisu tipični predstavnici pasmine, dolaze iz inferiornih krvnih linija ili ne pokazuju iznimne sposobnosti u radu.
Drugim riječima, Cosner je bio čvrsto uvjeren da u uzgoju nema mjesta mediokritetstvu. Smatrao je da se moraju koristiti samo najbolji psi, i u eksterijeru i u karakteru, i u lovnoj funkciji.
Takav pristup i danas zvuči suvremeno, čak i kada je riječ o modernom kinološkom promišljanju.
Kako su Amerikanci stvarali psa za lov na rakune
Amerikanci su godinama, pa i stoljećima, pokušavali stvoriti psa koji će im pomoći u lovu na rakune. U vrijeme kolonizacije Sjeverne Amerike rakuni su bili izuzetno važni jer su predstavljali lako dostupan izvor krzna, mesa i masti.
U početku su u lovu koristili engleske lisičare, osobito na velikim južnjačkim posjedima. No ti su psi dobro radili na otvorenim, preglednim terenima, dok su u šumovitijim, kamenitim i zahtjevnijim područjima lako gubili trag.
Zbog toga su se vrlo rano počeli križati s krvosljednicima, a upravo su ti pokušaji dali mnogo bolje rezultate. Psi iz takvih kombinacija bolje su pratili trag, radili su glasno i jasno, a posebno su se isticali kada bi divljač natjerali na stablo i ondje je označavali karakterističnim, ritmičnim lavežom.
Taj način lova danas je poznat pod nazivom treeing, odnosno lov u kojem pas natjera divljač na stablo i zatim je označava glasom, bez napada.
Jedan od više rakunskih goniča, ali potpuno poseban
Danas Amerikanci love s više srodnih pasmina rakunskih goniča, koje se uglavnom razlikuju po boji i ponekim tipičnim obilježjima.
Među njima su Walkerov rakunski gonič stablaš, plavotočkasti rakunski gonič, Plottov gonič i redbone. No upravo se crni gonič rakuna s paležom izdvaja svojom veličinom, snažnijom građom i osobito dugim ušima.
Za razliku od drugih rakunskih goniča, on je znatno masivniji i vizualno dojmljiviji, što ga čini prepoznatljivim već na prvi pogled.
Dugouhi gonič koji je stigao i u Hrvatsku
Prva ženka goniča rakuna stigla je u Hrvatsku iz Finske, iz uzgajivačnice Necku. Upravo je ta ženka postala majka prvih goniča rakuna oštenjenih u Hrvatskoj.
Ujedno je postala i prvi gonič rakuna koji je osvojio Best In Show na nekoj izložbi u Europi. To je bio važan trenutak za pasminu na našem kontinentu.
Otac štenaca živio je u Češkoj, u uglednoj uzgajivačnici Blossoming Meadow, a bio je uvezen iz Alabame. U prvom hrvatskom leglu bilo je šest mužjaka i tri ženke.
Danas ti psi žive u Portugalu, Njemačkoj, Sloveniji, na Hvaru i u Zadru. Neki su uspješni izložbeni psi, jedan mužjak aktivno se koristi u lovu u sjevernoj Njemačkoj, a brat i sestra koji su ostali u Hrvatskoj, osim u izložbama, okušali su se i u disciplinama poput canicrossa i noseworka.
Hrvatski pas na Cruftsu
Posebno vrijedan trenutak za uzgoj ove pasmine u Hrvatskoj bio je izlazak mladog mužjaka Mr. Alarming Voice Cooner Totegnac, poznatog kao Ljubo, na zeleni tepih Cruftsa.
Time je upravo pas uzgojen u Hrvatskoj postao prvi gonič rakuna u povijesti svoje pasmine koji je izložen na Cruftsu.
Osvojio je drugo mjesto u razredu juniora, a zatim i reserve plasman u razredu post graduate. Takav rezultat ima veliku simboličku težinu, jer pokazuje koliko je pasmina u kratkom vremenu napredovala i koliko je ozbiljno prihvaćena i izvan matične zemlje.
Europeizacija pasmine
Finci, Nijemci i Česi među najzaslužnijima su za širenje goniča rakuna u Europi. Kasnije su se pojavili i prvi primjerci u Sloveniji, Srbiji, Portugalu i Austriji.
Jedan od najuspješnijih goniča rakuna u Europi u vlasništvu je njemačke državljanke rođene u Slavonskom Brodu, Sanele Garić-Havić. Njezin mužjak Aragon from Charming Shadow ostvario je niz velikih uspjeha, među kojima su dvostruki naslov World Winner, Europasieger te vrlo visoki plasmani u Njemačkoj.
Takvi rezultati pokazuju da pasmina u Europi više nije samo rijetkost i zanimljivost, nego i ozbiljan izložbeni konkurent.
Kratko o standardu: snažan, skladan i dugouh
Standard crnog rakunskog goniča s paležom vodi se pod brojem 300 u klasifikaciji FCI-a. Pasmina pripada VI. FCI grupi, prvoj sekciji, među velikim goničima.
Standard posebno naglašava da to mora biti snažan i okretan pas, sposoban za savladavanje teških terena snažnim i usklađenim korakom.
Visina mužjaka kreće se od 63,5 do 68,5 centimetara, a ženki od 58,5 do 63,5 centimetara. Preniski psi nisu poželjni, a visina uvijek mora biti u skladu s ukupnom konstitucijom.
Posebna pažnja posvećena je ušima, koje moraju biti nisko usađene, duge, obješene i karakteristično nabrane. Kada se rastegnu preko njuške, moraju prelaziti vrh nosa. Upravo su te uši jedno od najvažnijih i najprepoznatljivijih obilježja pasmine.
Traže se ravna i snažna leđa, dobro zaobljena rebra te skladna građa. Sankcionira se i manjak paleža, ali i njegovo pretjerano širenje. Bjelina na prsima ili drugim dijelovima tijela izrazito je nepoželjna, a veća bjelina znači diskvalifikaciju.
Staložen pas snažnog karaktera
Crni goniči rakuna s paležom moraju biti psi stabilnog karaktera. Otvoreni su i prijateljski, a u radu moraju biti sposobni surađivati s drugim psima.
Ne smiju biti ni plašljivi ni agresivni, premda mogu biti rezervirani.
I upravo se u toj kombinaciji krije njihova posebnost — s jedne strane snažni lovni nagoni i velika ozbiljnost u radu, a s druge stabilnost i dobra socijalna narav.
Rakuni u Europi: ne tako nemoguća priča
Iako se često misli da rakunski goniči u Europi ne mogu raditi svoju izvornu funkciju jer rakuna nema na našem kontinentu, to nije posve točno.
Naime, u travnju 1934. godine dva rasplodna para rakuna puštena su uz njemačko jezero Edersee, u pokrajini Hessen. Od tada se populacija rakuna ondje postupno širila, a danas rakuni ulaze i u urbana područja.
Dugo se vjerovalo da je naseljavanje rakuna bilo povezano s Hermannom Göringom, ali to nije točno. Bio je to samovoljan čin dvojice lovočuvara koji su smatrali da će time obogatiti faunu.
Kasnije se pokazalo da rakuni u Europi mogu predstavljati problem, pa ih je Europska unija 2015. godine proglasila invazivnom vrstom koja ugrožava europsku floru i faunu.
Jedina pasmina koja ima svoje groblje
U gradiću Tuscumbiji, u Alabami, nalazi se jedino groblje kućnih ljubimaca na svijetu posvećeno isključivo jednoj pasmini — goničima rakuna.
Ondje se mogu sahraniti samo psi te pasmine, i to isključivo oni za koje postoji potvrda da su doista bili autentični goniči rakuna i da su sudjelovali u lovu na rakune.
Groblje je danas počivalište više od 150 pasa, a godišnje ga posjeti i nekoliko tisuća ljudi. Ondje se nalazi i veliki spomenik goničima propetima na stablo, u pozi toliko tipičnoj za njihov rad.
To nije samo neobična turistička zanimljivost, nego i snažan dokaz koliko je ova pasmina duboko ukorijenjena u američku kulturu i lovnu tradiciju.
Malo je pasmina koje imaju takvu simboličku težinu da im je posvećeno cijelo groblje.
Uzgajivači o pasmini: ljepota, snaga i odvažnost
Moto Američkog kluba crnih goniča rakuna s paležom glasi: Ljepota, snaga, odvažnost.
Taj moto vrlo precizno opisuje i njihov karakter. Ovi psi doista imaju elegantne linije tijela, ali su istodobno snažni, pokretljivi i hrabri.
Dobri su čuvari, a svojim glasom i pojavom lako mogu otjerati nepoželjnog gosta. Istodobno, prema djeci i drugim psima ne pokazuju agresiju. Njihovi nagoni su snažni, pa u prirodi i na tragu djeluju gotovo poput stroja koji ima samo jedan cilj.
No u obiteljskom okruženju ta se ista životinja pretvara u nježnog, empatičnog i vrlo privrženog psa željnog maženja, blizine i igre.
To je jedna od najvećih suprotnosti ove pasmine: sirova energija i ozbiljnost u radu, a nježnost i gotovo suptilnost kod kuće.
Pas koji voli rad, ali i kauč
S goničem rakuna nije uvijek jednostavno. U radu s njim potrebno je strpljenje, jer riječ je o psu snažnog karaktera koji nije osobito sklon kompromisima.
Kao i druge pasmine goniča nastale za rad u čoporu, teško podnosi samoću. Vole kretanje, trčanje i boravak u prirodi, ali jednako tako vole i udobnost.
Vrlo jasno će vam dati do znanja da smatraju kako bi omiljeni kauč u kući zapravo trebao pripadati njima.
Zanimljivo je da pritom u kući i oko kuće uglavnom ne rade štetu kopanjem ili žvakanjem, što ih čini ugodnijima za život nego što bi se možda očekivalo od tako snažnog lovnog psa.
Jedan izazov ipak ostaje: glas
Ako postoji jedna osobina koja ove pse čini neprikladnima za neke životne uvjete, onda je to njihov glas.
Njihov lavež i zavijanje izrazito su snažni, prodorni i dalekosežni. Upravo zato nisu idealni za život u sredinama gdje susjedi traže tišinu i mir.
Kako je duhovito primijetio jedan američki poznavatelj pasmine: mnogi ljudi vole pjesmu goniča rakuna, ali ti ljudi vjerojatno nisu vaši susjedi.
Zaključak: pasmina koja spaja legendu i stvarnost
Gonič rakuna pasmina je neobične povijesti i snažnog identiteta. Nastao je iz stvarne potrebe, oblikovan strogim uzgojnim kriterijima i očuvan zahvaljujući ljudima koji su znali što žele stvoriti.
Danas više nije samo lovni pas američkih šuma, nego i sve prisutniji izložbeni pas, obiteljski pratitelj i pasmina koja polako nalazi svoje mjesto i u Europi.
No ono što ga i dalje čini posebnim nisu samo dugačke uši, snažan glas ili upečatljiv izgled. Posebnim ga čini spoj funkcije, povijesti i karaktera.
To je pas koji u radu ostavlja dojam neumoljivog stroja, a kod kuće postaje nježan, odan i gotovo aristokratski miran suputnik.
Izdvojeno: gonič rakuna na prvi pogled
Puni naziv: crni gonič rakuna s paležom
Podrijetlo: Sjedinjene Američke Države
FCI skupina: VI. grupa, veliki goniči
Posebnosti: najduže uši među svim pasminama pasa, snažan glas, treeing način rada
Karakter: stabilan, prijateljski, hrabar, snažnog lovnog nagona
U kući: nježan, privržen, voli komfor i blizinu obitelji
