Piše: Željko Žilnik
Jednog davnog dana prošlog stoljeća, 1974. godine, imali smo klupski sastanak Bokser kluba u prostorijama tadašnjeg Kinološkog saveza Hrvatske u Ilici 61.
Sjećam se kao da je bilo danas. Na sastanku kluba bili su prisutni Ksenija Turković, tadašnja predsjednica kluba, Radovan Korica, Branko Šikić, Nenad Dekanić, dr. Drago Kodrnja, Pilko, ja i još neki članovi Bokser kluba kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti.
Razgovarali smo o našim razmaženim i neposlušnim bokserima koji su skakali oko nas, kada je Korica spomenuo kako u Sloveniji već odavno rade s psima, dok kod nas toga nema ni u tragovima. Branko Šikić predložio je da se možda povežemo sa Slovencima i o svemu tome malo raspitamo.
U to vrijeme nekoliko sam puta tjedno službeno odlazio u Ljubljanu, gdje sam se susretao s Janezom Hojanom i od njega učio o kinologiji. U zajedničkom dogovoru ponudio sam se da organiziram početak tečaja školovanja pasa u Hrvatskoj, jer je Hojan tada bio jedan od vodećih ljudi na tom području u Sloveniji i šire.
Sastajao sam se s njim, postavljao mu pitanja tjednima, a on mi je davao sve potrebne upute, i teorijski i praktično. Na kraju mi je rekao: „Želko, pa probaj tam pri vas u Hrvaškoj, buš videl kaj to je!“
Danas sam beskrajno zahvalan velikom kinologu Janezu Hojanu na podršci i savjetima, jer sam od njega mnogo naučio.
I tako je sve počelo.
Prvi koraci – od nule
Nekoliko entuzijasta iz Bokser kluba složilo se da ja preuzmem vođenje tečaja, ali u početku samo za njemačke boksere.
Krenuli smo doslovno od nule. Nismo imali opremu, teren, prepone, rukav, bućice za aport, pa čak ni odgovarajuće povodnike. Radili smo s onim što smo imali, a umjesto bućice koristili smo komad tvrdog gumenog crijeva.
Nismo imali gotovo ništa što je bilo potrebno za ozbiljan rad sa psima, ali imali smo veliku želju i ogroman entuzijazam.
Malo po malo, počeli smo napredovati. Pronašao sam teren u park-šumi Jelenovac u Zagrebu, naravno bez ikakve dozvole grada, i ondje smo krenuli s radom. Izradili smo prepone, ali su ih neki ljudi, dok nas nije bilo, stalno rušili. Zbog toga smo počeli izrađivati montažne prepone koje smo nosili sa sobom i postavljali po dolasku.
Ni to nije dugo trajalo jer su se počeli buniti šetači koji su na Jelenovac dolazili s djecom i svojim psima.
Novi teren i prvi polaznici
U to se vrijeme pojavio jedan prijatelj Branka Šikića koji je znao za novi teren, uz uvjet da ga primimo u našu grupu. Prihvatili smo ga, a on nas je odveo u Remete, iza Mirogoja, na jednu livadu. Ondje smo ponovno krenuli ispočetka.
Kako se u međuvremenu pročulo da se bavimo obukom i školovanjem pasa, broj zainteresiranih počeo je rasti.
Među prvim polaznicima tečaja bili su Nenad Dekanić s bokserom Ipon San od Kobrana, Zvonko Jurić s bokserom Cezarom, Julija i Branko Šikić s bokserom Peer fon Elselvatal, Rikard Gumzej, dr. Golub, dr. Drago Kodrnja, bračni par Steinbauer i još nekoliko entuzijasta sa svojim bokserima.
Kako u Hrvatskoj tada nije postojao program niti sudac za ispite sa službenim psima, pomoć sam potražio u tadašnjem centru za školovanje pasa pri Sekretarijatu unutrašnjih poslova. Obećali su nam pomoć, uz lagani podsmijeh, ali ta pomoć nikada nije stigla.
U to vrijeme radili smo uglavnom socijalizaciju i vježbe poslušnosti, a s nekim polaznicima koji su pokazali više interesa vježbali smo i obranu te napad.
Nije bilo organiziranih službenih ispita, nije bilo diploma, ali psi su slušali, a ljudi su bili zadovoljni.
Priznanje i podrška
Za ono vrijeme to je bilo mnogo i o nama se kao o grupi entuzijasta počelo sve više govoriti u kinološkim krugovima.
Mnogi su nam počeli čestitati na ideji i trudu te nam pružati moralnu podršku. Jednom me na vratima Kinološkog saveza zaustavio prof. Slavko Stipetić, tada već poznati i cijenjeni kinolog i sudac za rad lovnih pasa, i rekao mi da je čuo što radimo te mi prvi čestitao na ideji i trudu.
Bio sam neizmjerno ponosan. Kao mlad kinolog dobio sam pohvalu od tako uglednog stručnjaka.
Teškoće na terenu
Teren u Remetama bio je dobar, ali ni tamo sreća nije dugo trajala. I ondje su nam rušili i trgali prepreke koje smo postavljali.
U automobilima smo dovozili cement, vodu, pijesak, daske i grede i stalno iznova gradili. A drugi su nam to iznova uništavali.
Ni danas mi nije jasno zašto.
U međuvremenu sam se u Sloveniji prijavio na tečaj za voditelja tečaja, koji su vodili eminentni kinolozi i suci za rad Miroslav Zidar, Vlado Gerbec i Janez Hojan.
Stjecanje znanja i prvi voditelj tečaja
Kupio sam i psa, za mene tada novu pasminu – njemačkog ovčara, sina Roula v.d. Spargendorf, psa poznatog i iz filma „Vuk samotnjak“, i s njim samostalno vježbao.
On je učio mene, a ja sam učio njega.
Tečaj se održavao u Ljubljani i Kopru, a u Mariboru sam imao čast biti sudac pripravnik kod Janeza Hojana. Tada je prvi put ispit rada sa svojim psom polagao i Sergio Bogdan iz Slovenije, kasnije jedan od vodećih ljudi na tom području u Sloveniji i Americi.
Nakon mnogo putovanja, mnogo praktičnog i teorijskog znanja, postao sam prvi voditelj tečaja školovanja službenih pasa u Hrvatskoj.
Bundek i širenje interesa
Nakon nekog vremena ponovno selimo mjesto sastanaka i vježbi, ovaj put iz Remeta na Bundek, gdje smo opet sve gradili ispočetka.
Naša grupa entuzijasta nastavila je rasti jer su interes za rad pokazali i članovi tadašnjeg Kluba za sportske pse iz Zagreba. Na terenu su se tako odjednom našli njemački ovčari, bokseri, dobermani, veliki i srednji šnauceri.
Bilo nas je oko dvadesetak polaznika i čitavo šarenilo pasa.
Nisu nas mogli zaustaviti ni jako sunce, ni kiša, ni snijeg. Uvijek smo bili na terenu, po dogovoru, dva do tri puta tjedno.
Trebalo je svu tu raznoliku i neiskusnu ekipu održati na okupu, ali sve je prolazilo u veselju i bez ozbiljnijih incidenata. Nakon svakog sastanka odlazili smo u motel Zagreb na kavu i razgovor o radu.
Susret s Mariborčanima
Budući da nitko od naših tečajaca tada nije vidio pravi profesionalni tečaj, a bilo je teško uskladiti ponašanje tijekom rada, dogovorio sam s Mariborčanima susret naših polaznika na njihovu terenu.
Nas desetak krenulo je sa svojim psima u Maribor, gdje su nas lijepo primili. Ubrzo smo formirali mješovitu grupu njihovih i naših tečajaca. Jedan dio rada vodio je njihov voditelj, a jedan dio moja malenkost.
Upravo su ondje naši tečajci shvatili koliko ozbiljan i detaljan mora biti pristup radu sa psima. Bilo je vrlo poučno, a svi su se vratili zadovoljni i puni dojmova.
Osnivanje KOSSP-a
Po povratku u Zagreb, pod dojmom viđenoga u Mariboru, netko je u neobaveznom razgovoru rekao: „Zašto mi ne bismo osnovali klub za obuku pasa?“
Pogledali smo se i, na moje veliko veselje te uz podršku Srećka Kukića kao predstavnika Kluba sportskih pasa, dogovor je ubrzo pao.
Inicijativni odbor za osnivanje kluba za obuku pasa činili su Srećko Kukić, Radovan Korica, Branko Šikić, Darko Popović, mislim i dr. Josip Škavić i, naravno, ja. Kako nas je bilo premalo za osnivanje kluba, nakon nekoliko sastanaka pridružili su nam se i pukovnik dr. Drago Kodrnja te Slavko Nemet, koji se bavio dresurom izvan kinologije.
Nakon mnogih rasprava o imenu kluba, budući da je zamišljen kao klub za obuku svih nelovnih pasmina, prihvaćen je moj prijedlog da se klub nazove Klub za obuku službenih i sportskih pasa – skraćeno KOSSP.
To ime nosi i danas.
Ubrzo je sazvana i osnivačka skupština, na kojoj je zapisnik vodila Mira Polak-Popović, a za prvog predsjednika KOSSP-a jednoglasno je izabran pukovnik dr. Drago Kodrnja.
Svoj je doprinos osnivačkoj skupštini dao i Vlado Grebec iz Slovenije, koji nam je kao delegat pružio veliku podršku.
Rad se nastavlja
Za to vrijeme nastavili smo raditi sa psima.
Pridružili su nam se Mira i Duda Jakovac s bokserom Ben Hurom od Crvenog Barona, Ivek s velikim crnim šnaucerom, Srećko Kukić s njemačkim ovčarom, Darko Popović sa šnaucerom te Branimir Vučetić sa svojim bokserom.
Branimir Vučetić stigao je iz Njemačke, gdje je već stekao iskustvo u radu sa psima, i bio mi je od velike pomoći.
Zastoj i gašenje kluba
Nekoliko godina nakon početka, prve ideje i velikog rada s ljudima i psima, postao sam sve više poslovno zauzet. Sa svojim sam psom napravio sve što sam tada mogao i znao, i osjetio sam stagnaciju. Polet je počeo jenjavati.
Još uvijek, nakon svih početnih želja, rada i uloženih sati, nismo imali teren, potrebnu opremu ni stabilne uvjete za rad. Od mnogih obećanja koje smo dobili nije se ostvarilo gotovo ništa.
Vrlo rado sam daljnje vođenje tečajeva prepustio Branimiru, koji je to nastavio s velikom voljom i strašću, ali klub je polako slabio i nestajao. Nakon što je održao nekoliko tečajeva, i Branimir je zbog poslovnih obveza morao odustati.
U to se vrijeme, 1978. godine, pojavio i jedan novi entuzijast – Dubravko Delić iz Karlovca, koji je sav taj rad podigao na novu razinu. Sa sličnim pogledima na rad pasa nastavio je svoju viziju i rad u Karlovcu, neovisno o našem radu u Zagrebu.
Novi ljudi, novi početak
Istina je da su tečajci tada već imali drugačiji pogled na školovanje pasa. Više nije bilo toliko početničkih pogrešaka i pogrešnih pristupa kao u samim počecima.
No za tadašnji Klub za obuku službenih i sportskih pasa ubrzo se više nije znalo. Polagano je zamro.
Oko 1985. godine Srećko Kukić i Dubravko Delić položili su u Zagrebu, pred Janezom Hojanom, ispit za suce za rad službenih pasa kao prvi u Hrvatskoj. Ubrzo im se pridružio i Nenad Dekanić.
Bilo mi je drago vidjeti da su upravo Srećko i Nenad, koji su od prvih dana pratili naše početničke muke kao prvi polaznici tečaja, nastavili tim putem.
Nakon toga su se u Hrvatskoj počeli pojavljivati profesionalni markiranti i suci za rad službenih pasa i sve je postalo drukčije.
Reanimacija KOSSP-a
Sve je tako bilo do sredine osamdesetih, kada su se pojavili neki novi klinci. Bili su to Igor Selimović, Zlatko Cahun, Branko Šikić i još neki istomišljenici i entuzijasti.
Oni su reanimirali KOSSP i ponovno podigli klub iz pepela. Dobili su od grada teren na obali Save, gdje se klub nalazi i danas, i ozbiljno prionuli poslu. Kosili su, napravili ogradu, postupno podigli kućicu i krenuli s ozbiljnim radom.
Danas ni njih više nema na terenu, a zamijenili su ih opet neki novi klinci koji ondje i dalje rade.
Siguran sam da većina njih ne zna kako je KOSSP nastao, s kakvim smo se problemima susretali i tko su bili njegovi pioniri.
Nasljeđe KOSSP-a
Koristim priliku zahvaliti svima koji su nastavili putem nas tadašnjih entuzijasta i koji nisu dopustili da KOSSP nestane, nego su omogućili da i danas djeluje kao važan segment hrvatske kinologije.
Danas je to jedan od jačih klubova. Radi na svim segmentima školovanja pasa i njihovih vlasnika – od socijalizacije štenaca, agilityja i rada sa spasilačkim psima, do mnogih drugih aktivnosti.
Od srca zahvaljujem svima koji su nastavili našu prvotnu ideju i koji u to ulažu trud.
Jer sa psima nije teško raditi. To je užitak. Teže je učiti ljude – vlasnike i vodiče – kako se pravilno postaviti prema psu, osobito ako je u odgoju u najranijoj dobi već učinjena pogreška iz prevelike ljubavi.
Zaključak
Zahvaljujući svemu tome, hrvatska sportska radna kinologija danas postiže zavidne rezultate i u svijetu. Iza toga stoje uporni i marljivi ljudi, među kojima su Nenad Novak, Josip Novak, Damir Kerman, Dražen Kos, Miroslav Jovanović, Robert Kranjčec, Ratko Šaponja i drugi, na čelu sa Zdravkom Kličekom, koji o svemu tome vodi veliku brigu.
Ispričavam se ako sam nekoga zaboravio spomenuti. Uzmite u obzir da je mnogo vode proteklo ispod savskog mosta otkako smo počeli i da se svega više ne mogu točno sjetiti.
Ipak, iznimno mi je drago što sam dobio priliku ispričati priču o nastanku Kluba za obuku službenih i sportskih pasa, jer ovakvi pothvati, ljubav prema psima, uporan rad i želja za učenjem i znanjem jesu ono što je tada bilo u svima nama – i što će ostati dok god postojimo.
„Nismo imali gotovo ništa, ali smo imali strastvenu želju i ogroman entuzijazam.“
„I tako je to počelo.“
„Sa psima nije problem raditi. To je užitak. Problem su ljudi.“
„KOSSP je ponovno podignut iz pepela zahvaljujući novim entuzijastima.“
„Ljubav prema psima, uporan rad i želja za učenjem bili su temelj svega od samog početka.“
