Povijest, identitet i zapisi o jednoj autohtonoj pasmini
Tornjak nije samo pasmina psa, nego i dio stočarske, kinološke i kulturne baštine prostora Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njegov put od pastirskog psa planinskih područja do međunarodno priznate pasmine obilježen je povijesnim zapisima, kinološkim raspravama i dugotrajnim procesom standardizacije.
Pripremio: Boris Špoljarić
Fotografije: Lorena Kovačiček, Stjepan fra. Petar Krasić, S. Ivković, Robert Filipović, arhiva Boris Špoljarić
Ilustracija: Tomislav Klemenčić
Deset godina međunarodnog puta tornjaka
Svoju međunarodnu promociju tornjak započinje u Madridu, u Španjolskoj, 22. veljače 2006. godine, kada na sastanku Generalnog komiteta FCI-a dolazi do uvjetnog priznanja pasmine pod nazivom bosansko-hercegovačko hrvatski pastirski pas – tornjak.
Time tornjak postaje binacionalna pasmina Bosne i Hercegovine i Hrvatske, sa zajedničkim standardom. U skladu s praksom FCI-a, pasmina je uvrštena među provizorno priznate pasmine te svrstana u FCI skupinu 2 – pinčeri i šnauceri, molosi i švicarski planinski psi.
Godine 2016. navršilo se deset godina od tog važnog trenutka. Za vlasnike, uzgajivače, suce i ljubitelje tornjaka to je bilo desetljeće snažnog angažmana, ali i razdoblje u kojem je pasmina prošla svoju međunarodnu inauguraciju.
Tornjak je u suvremenoj kinologiji potvrđen kao pasmina, ali njegovi korijeni sežu duboko u povijest i tradiciju stočarskih krajeva.
Što znači tornjak?
Naziv tornjak odnosi se na pse bijele boje s oznakama drugih boja na glavi i/ili tijelu. Oznake mogu biti veće ili manje, a razlikujemo ploče, fleke i točkice različitih oblika. Rjeđe se javljaju oznake u obliku sedla ili plašta.
Boja oznaka može biti crna, žuta, smeđa i siva, i to u različitim nijansama. Oznake mogu biti jednake boje, međusobno različite, a pojedine mogu biti i dvobojne ili višebojne, unutar navedenog spektra.
Moguća je i crna osnovna boja s bijelim oznakama na glavi, vratu, nogama i repu, a kod takvih pasa mogu se pojaviti i paležne oznake na glavi, prsima, nogama i oko analnog otvora.
Dlaka po tijelu je duga i blago valovita, dok je na gubici, čelu, uškama, na prednjoj strani nogu i na šapama kraća i ravnija. Posebno je bogata oko vrata, na grebenu, leđima, sapima, stražnjim dijelovima nogu i repu.
Pas čuvar stada i imovine
Kroz povijest se tornjak uzgajao kao čuvar stada, ali i kao čuvar stočarskih objekata te imovine pastira. Njegova osnovna funkcija bila je obrana od svih tipova predatora.
Upravo ta radna namjena određuje i njegov tip. Tornjak nije pas za gonjenje divljači niti upravljač stadom u smislu ovčarskih pasa, nego pastirski pas čuvar – pas koji štiti, nadzire i reagira samostalno.
Takav tip psa razvijao se u planinskim dijelovima Euroazije, na prostorima bogatima vegetacijom, ali i opasnima zbog grabežljivaca i teških uvjeta života. Čovjeku koji je živio nomadskim ili stočarskim životom trebao je snažan, odvažan i samostalan pomoćnik, a pronašao ga je upravo u psu.
Poželjno je bilo da takav pas bude svjetlije boje, kako bi ga pastir u borbi lakše razlikovao od napadača i pritekao mu u pomoć.
Kako je započela kinološka standardizacija
Proces kinološke standardizacije tornjaka započinje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Jugoslaviji, pri Jugoslavenskom kinološkom savezu. Godine 1981. otvara se uvjetna rodovna knjiga za tornjaka, čime pasmina ulazi i u urbanu sredinu.
To je povećalo interes za uzgoj, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ipak, na prijelazu u devedesete pasmina u kinološkom smislu još nije bila brojna, a političke promjene i raspad zajedničke države dodatno su utjecali na razvoj uzgoja.
U tom razdoblju javile su se ideje o formiranju dviju odvojenih pasmina ili barem o dva odvojena tipa tornjaka – hrvatskog i bosansko-hercegovačkog. Takve podjele, međutim, nisu pridonijele kvaliteti uzgoja, nego su otvorile dodatne probleme.
Nakon godina lutanja, krajem 2005. dolazi ideja iz FCI-a o standardizaciji jedinstvene pasmine binacionalne autohtonosti. Za ostvarenje te ideje bio je potreban pisani sporazum dvaju kinoloških saveza, koji je i verificiran 10. veljače 2006. u Sarajevu između HKS-a i UKSBiH.
Taj je sporazum otvorio put međunarodnom priznanju pasmine koje je uslijedilo istog mjeseca u Madridu.
Uvodni pojmovi:
pasmina, tip i nasljeđe
Kako bismo bolje razumjeli tornjaka, potrebno je pojasniti i nekoliko osnovnih pojmova.
Pasmina predstavlja skup jedinki sa zajedničkim nasljednim osobinama i tjelesnim značajkama unutar jedne vrste. U kinološkom smislu to je skup pasa čije se fizičke i psihičke osobine nasljeđuju generacijski.
Većina pasmina pasa rezultat je umjetne selekcije čovjeka. Moderne pasmine počinju se oblikovati tijekom druge polovice 19. stoljeća, a moderna kinologija svoj institucionalni početak dobiva osnivanjem Kennel Cluba u Londonu 1. travnja 1873. godine.
Upravo zato je zanimljivo promatrati tornjaka: s jedne strane riječ je o psu duboko ukorijenjenom u tradicijski uzgoj, a s druge o pasmini koja svoju modernu kinološku afirmaciju dobiva tek u novije vrijeme.
Tornjak u širem krugu pastirskih pasa
Usporedimo li tornjaka s ostalim međunarodno priznatim pasminama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odmah postaje jasno da je riječ o drukčijem tipu psa.
Tornjak nije srodan lovačkim goničima ni hrvatskom ovčaru po radnoj funkciji. Njegova je zadaća drugačija – on je čuvar stada, a time pripada široj skupini pastirskih pasa jugoistočne Europe.
Možemo ga povezati sa srodnim pastirskim pasminama Slovenije, Srbije, Makedonije, Rumunjske, ali i s nacionalno priznatim tipovima pasa iz Bugarske, Grčke, Albanije, Kosova i Turske.
To ga smješta u širi povijesni i funkcionalni kontekst razvoja planinskih i stočarskih pasa Europe i Azije.
Instinkt kao temelj ponašanja
Za razumijevanje tornjaka posebno je važno istraživanje ponašanja pastirskih pasa. Prema navodima dr. Milivoja Uroševića i Milana Uroševića, ponašanje pastirskih pasa izrazito je ustaljeno.
Na slične podražaje ti psi reagiraju isto ili gotovo isto, što otvara pitanje: radi li se o naučenom ponašanju ili o instinktu?
Ako bismo pretpostavili da je riječ isključivo o naučenom ponašanju, tada mladi psi bez iskustva ne bi mogli biti čuvari stada. No praksa pokazuje upravo suprotno – mladi psi reagiraju poput starijih, iako blaže. To upućuje na zaključak da su reakcije velikim dijelom urođene i zapisane u genetskom kodu.
Kasnije iskustvo te reakcije samo dodatno oblikuje. Drugim riječima, ponašanje pastirskog psa predstavlja spoj urođenog i stečenog, ali je instinkt njegov temelj.
Pastirski pas ne postaje čuvar tek učenjem – on čuvarsku ulogu nosi u sebi.
Odnos psa, stada i prostora
Kod pastirskih pasa važan je njihov urođeni instinkt čuvanja stoke, ali i njihova bliskost sa životinjama koje štite.
Oni nisu vezani uz jedno mjesto boravka, nego prate stado koje se, ovisno o godišnjem dobu i ispaši, stalno kreće. Zato su i oni sami u stalnom pokretu.
Stado obično čuva skupina pasa, najčešće od tri do osam jedinki, organiziranih kroz jasnu hijerarhiju. U takvoj skupini postoji i vodeći, “alfa” pas, dok ostali zauzimaju svoj položaj unutar čopora.
Taj sustav dodatno potvrđuje da je riječ o radnom tipu psa oblikovanom kroz praktičnu funkciju, a ne samo kroz vanjski izgled.
Povijesni zapis Petra Lukića iz 1752.
Nakon objašnjenja uvodnih pojmova i funkcionalnog konteksta, dolazimo do povijesnih zapisa o pasmini. Jedan od najčešće citiranih jest zapis Petra Lukića iz 1752. godine, koji opisuje takozvanog psa planinca.
U tom zapisu saznajemo o visini psa, obojenosti, tipu dlake, nošenju uški i njegovoj funkciji – obrani stoke i ljudi od zvijeri, osobito vukova. Pas se, prema navodu, uzgajao u planinskim područjima cijele Hrvatske, zbog čega je i dobio naziv “pas planinac”.
Petar Lukić pritom se poziva na zapis biskupa Petra iz 1374. godine, a ovaj navodno na još stariji zapis Bosanske katoličke crkve iz 1067. godine. Upravo tu počinje složena rasprava o vjerodostojnosti izvora.
Otvorena pitanja oko starijih izvora
Iako je zapis o “psu planincu” iznimno važan u raspravama o povijesti tornjaka, njegova interpretacija zahtijeva veliki oprez.
Naime, stariji zapisi na koje se Lukić navodno oslanja nisu jednoznačno potvrđeni. Pojavljuju se pitanja o tome postoje li zaista izvorni dokumenti iz 1374. i 1067. godine, gdje su bili pohranjeni i jesu li uopće sačuvani.
Analiza povijesnih okolnosti dodatno komplicira stvar. Za bosansku biskupiju iz 11. stoljeća imamo vrlo malo podataka, pa djeluje nevjerojatno da bi upravo iz tog razdoblja postojao detaljan zapis o psima. Zbog toga se vjerodostojnost takvih navoda ne može sa sigurnošću potvrditi na temelju danas dostupnih izvora.
Jednako tako, problem predstavlja i sam Lukićev zapis iz 1752. godine, koji danas nije lako dostupan u izvornom obliku. Postoji prijevod teksta iz Biskupskog arhiva u Đakovu, ali on se u važnim dijelovima razlikuje od kasnijih interpretacija.
Sve to znači da se zapis može hipotetski prihvatiti, ali uz veliki oprez.
Što ipak možemo zaključiti?
Usprkos otvorenim pitanjima, jedno ostaje važno: kroz različite zapise i interpretacije stalno se pojavljuje tip velikog pastirskog psa čuvara, prisutnog na području Hrvatske i Bosne.
To ne znači da su svi izvori jednako čvrsti, ali govori o kontinuitetu predodžbe o psu koji po funkciji, izgledu i ulozi snažno podsjeća na tornjaka.
U tom smislu, povijesni zapisi možda nisu uvijek savršeno čisti kao dokumenti, ali su dragocjeni za razumijevanje geneze pasmine.
Gallaitova slika iz 1854. godine
Sljedeća važna bilješka o pasmini potječe iz 1854. godine. Na slici belgijskog slikara Louisa Gallaita, pod naslovom Sentinel the Croat, prikazana je glava psa koja po svojim značajkama podsjeća na tornjaka.
Slika se nalazi u Državnom muzeju Ermitaž u Sankt-Peterburgu, a jedna uspješna kopija iz 19. stoljeća čuva se u Muzeju Slavonije u Osijeku.
Uz prikaz hrvatskog graničara u punoj ratnoj spremi, upravo je glava psa element koji nosi posebnu vrijednost. Ona upućuje na mogućnost da je na području hrvatske Posavine postojao tip psa sličan tornjaku, možda korišten ne samo kao pastirski pas nego i uz krajiške postrojbe.
Ovaj slikovni dokument važan je jer svjedoči o prisutnosti takvog tipa psa na prostorima povijesnog oblikovanja pasmine, odnosno na području Dinarida.
Zapis u Zori Dalmatinskoj
Među novopronađenim tragovima posebno se izdvaja zapis objavljen 1844. godine u zadarskom književnom časopisu Zora Dalmatinska, prvom časopisu na hrvatskom jeziku u tadašnjoj Dalmaciji.
U članku pod naslovom Pas spominje se “torni iliti čobanski pas”. Autor ga opisuje kao najstarijeg domaćeg psa, duge dlake i velikog kitnjastog repa, psa koji djeluje divlje, ali kojemu nijedan drugi ne može biti ravan kada je riječ o čuvanju stoke.
Ovaj zapis iznimno je vrijedan jer predstavlja jedan od najranijih poznatih pisanih tragova o imenu i osnovnim obilježjima pasa koji se mogu dovesti u vezu s današnjim tornjakom na području Dalmacije.
Ujedno pokazuje da je takav tip psa bio dovoljno prisutan i prepoznat da bude zabilježen u vrijeme kada moderna kinologija još nije bila službeno uspostavljena.
Slika iz Rijeke: još jedan vrijedan trag
U jednom stanu u Rijeci pronađena je slika koja prikazuje vojnog časnika, mladu ženu i dugodlakog psa bijele boje s tamnijim oznakama po glavi, rebrima, leđima i sapima.
Na temelju proporcija psa, oblika glave, položaja uški, držanja repa i obojenosti moguće je pretpostaviti da se radi o prikazu pretka današnjeg tornjaka. Vrijeme nastanka slike okvirno se smješta u drugu polovicu 19. stoljeća ili na početak 20. stoljeća.
Iako o nastanku slike ne znamo mnogo, ona ostaje važan vizualni trag o prisutnosti takvog tipa psa na području tadašnje Austro-Ugarske, odnosno u prostoru koji je bio otvoren snažnim kulturnim i političkim utjecajima.
Fotografije iz Zvornika
Posebnu dokumentarnu vrijednost imaju i fotografije austro-ugarskog poručnika Emila Balcareka, snimljene u Bosni i Hercegovini 1907. i 1908. godine.
Na njima se, uz vojne časnike i kupače, pojavljuju psi koji prema građi, dužini dlake, obojenosti, obliku glave i nošenju repa snažno podsjećaju na pretke moderne pasmine tornjak.
Na jednoj fotografiji uz časnika leži pas težeg tipa glave, s dužom dlakom bijele boje i tamnim oznakama. Na drugoj se vidi pas bijele boje s tamnim oznakama preko uški, slabina i sapi, dok treća fotografija prikazuje psa sličnog tipa uz skupinu muškaraca na rijeci.
Ti prikazi dodatno potvrđuju prisutnost takvog psa na području istočne Bosne početkom 20. stoljeća.
Tornjak u opisima 20. stoljeća
Dilemu oko toga pripadaju li psi sa starih slika skupini planinskih molosa ili skupini pastirskih pasa dodatno rasvjetljavaju opisi iz 20. stoljeća.
Ratimir Orban 1958. opisuje bosanske tornjake kao jake pse nešto teže glave, s bujnom, gustom i dugom dlakom, raznih boja i obojenosti.
Veterinar Ivan Kvasnička fotografirao je veći broj tornjaka na planini Vlašić u razdoblju od 1920. do 1925. godine. Iako daljnja sudbina tih fotografija nije posve poznata, njihov se trag kasnije pojavljuje u stručnim radovima.
Usporedba tih prikaza s fotografijama iz Zvornika pokazuje jasne sličnosti u tipu pasa.
Dodatno je zanimljiv opis stanja na Majevici, gdje su prema prof. Mariju Baueru živjeli ostaci nekada vrlo raširene skupine pasa poznate pod imenom tornjaci. Među njima su se razlikovali tipovi poput šarova, garova, bjelova i kudrova.
Pasmina koja traži daljnje istraživanje
Sve navedeno pokazuje da je tornjak pasmina složene povijesti. Njezina se priča ne može svesti samo na jedan zapis, jednu sliku ili jedan kinološki trenutak.
Naprotiv, riječ je o pasmini čiji se identitet gradio kroz funkciju, prostor, povijest, tradiciju i tek kasnije kroz formalnu kinološku standardizaciju.
Zato tema tornjaka ni danas nije završena. Povijesni tragovi, slikovni dokumenti i kinološke rasprave ostavljaju još mnogo prostora za nova istraživanja, nova čitanja i nova tumačenja.
Tornjak nije samo pasmina sa standardom – on je dio živog nasljeđa prostora na kojem je nastao.
Zaključak: čuvar stada, prostora i kontinuiteta
Tornjak pripada onim pasminama koje se ne razumiju samo kroz vanjski izgled. Njega određuju njegova funkcija, njegov prostor i njegovo povijesno trajanje.
Od planinskog psa čuvara stada, preko spornih i zanimljivih povijesnih zapisa, do međunarodnog priznanja 2006. godine, tornjak je prošao dug i složen put. Upravo zato njegova priča nije samo kinološka, nego i kulturna, povijesna i identitetska.
Tornjak je pas snažne prisutnosti i duboke ukorijenjenosti u prostor Dinarida. I zato ga s pravom možemo promatrati kao jednu od najvrjednijih autohtonih pasmina našega prostora.
ključne točke o tornjaku
Naziv pasmine: bosansko-hercegovačko hrvatski pastirski pas – tornjak
Međunarodno priznanje: uvjetno priznanje FCI-a 22.02.2006.
Status autohtonosti: binacionalna pasmina Hrvatske i Bosne i Hercegovine
FCI skupina: 2
Osnovna namjena: čuvar stada, stočarskih objekata i imovine pastira
Tip psa: pastirski pas čuvar
Napomena o izvorima i tumačenju
Povijest tornjaka u velikoj je mjeri oslonjena na analizu različitih pisanih i slikovnih tragova. Dio tih izvora otvara i pitanja vjerodostojnosti, prijepisa i kasnijih interpretacija. Upravo zato pojedine navode treba čitati pažljivo i u širem kontekstu vremena, prostora i dostupne dokumentacije.
